Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2020.
MISAO ZA POČETAK I KRAJ PUTA
Svijest da smo slobodna bića koja mogu prosuđivati samostalno svijet oko sebe, temeljna je vrijednost ljudi, a najizraženija je u umjetnosti. Sloboda odlučivanja i darovano nam vrijeme neprocjenjive su vrijednosti iz same Božje donacije. Toga je napose svjestan Cvjetko Lež u svojoj stvaralačkoj težnji da mimo “poželjnog razmišljanja”, koje nam se sugerira na razne načine, sam i slobodno prosuđuje o bitnim odrednicama ljudskoga života.
Nakon poetskih potraga za onim što tvori jedinstvo ljepote i istine, autor se otputio u svijet proze, kako bi se posve oslobodio zahtjeva i ograničenja pjesničkoga umijeća. Ova kratka prozna ostvarenja u potrazi za životnim horizontima dobila su širinu, kako u stilu, tako i u temama i motivima. Iz te sebi svojstvene perspektive uočava stanja i bolesti društva, pojedinaca, ali i sebe samoga. Posve je nebitno što pripada liječničkoj struci jer za otkriti bolest društva u kojemu živimo i u sebi samome, dostatna je spoznaja i samospoznaja. A on u svojim razmišljanjima upravo polazi od te dvije nekirurške operacije: spoznaje i samospoznaje. To bi uostalom trebao biti posao svakoga čovjeka, pa iako ljudsko biće definiramo kao misaono, ostaje činjenica da to malo ljudi čini. Stoga su i tim vredniji prinosi čovjeka koji misli svojom glavom, ne podliježe glavnoj struji mediokriteta zadojenih ideološki i “genetski modificiranim” informacijama, te im tako preostaje suditi nekim tuđim i nametnutim sudovima.
Svjestan da u bolesnome društvu zdrave smatraju bolesnima, on priznaje to svoje stanje bolovanja, odnosno nije mu stalo do toga što drugi misle o njemu, da bi si uzeo za pravo postaviti pravu dijagnozu našega društva i svijeta u kojemu živimo. Dakako, pri tome ne štedi ni sebe. Ne dopušta da se legalizira ovo bolesno stanje, kako to danas čine moderne ideologije zaodjenute u pseudoznanost prkoseći zdravoj ljudskoj logici. Zato autor posve napušta majnstrimovske vidne kutove i nalazi u sebi sposobnost sagledavanja stvari s gledišta vječnosti, gdje se istina najjasnije sagledava. Iako čovjek od krvi i mesa, čemu svjedoči njegova ljubavna tematika, a donekle i politička analitika, on svoju puninu nalazi u sferi duhovnosti i duše, odakle se smisao najbolje razaznaje. Nerijetko ga vidi poredbeno u kontrastu, dovodeći se gotovo do ruba dualističkoga shvaćanja. Teško je osloboditi se dualizma koji nas prati već u raskoraku materije, koja nas vuče prema dolje, dok se molitvom uzdižemo u sferu duha, odnosno u raskorak između vremena i vječnosti. Raskorak je već između mislećega i nemislećega bića.
U svijetu nemislećih katkada se misleći, poput autora, povlače u tišinu transcendencije, gdje se kristalizira čistoća ljubavi i međusobna razumijevanja. Duhovnost mu pomaže razotkriti sve obmane i laži koje nas zavode na stranputicu u svijetu, gdje kolektivna pamet ne rađa opće dobro, pa bi se ta sinkronizirana aktivnost većine trebala zvati “kolektivna glupost”.Čovjek koji misli, smisao života može naći svugdje. I na groblju. Tamo gdje su mrtva tijela, otkriva se život. On je, kako kaže autor, ona crtica između godine rođenja i smrti. Živimo tu malu crticu.
Jer i ja sam samo mrtvac na godišnjem odmoru.Ali život nije odsustvo smrti. U ovome kratkom trenutku trajanja osmišljava se cijela vječnost. Zato je “ljubav jedini logičan izbor”. Ljubav uz misao, energiju, slobodu, strah… spada u tematsku i motivsku teksturu kojom autor na snažan i izvoran način tka svoje djelo.
Uz refleksivnost, nerijetko se prepusti lirskom i emotivnom ugođaju stvarajući minijature minula vremena, gdje su se zbili (saželi) osjećaji i sjećanja koja teže onoj osnovnoj ljudskoj potrebi: voljeti i biti voljen. Takvim postupcima na trenutke podsjeća na Boetija koji je u svoju filozofsku i teološku misao upleo ljubav. Ljubav i jest ontološka datost koja može osmisliti život, ali tek obasjana duhovnošću, iako ona ima i svoju neskrivenu erotsku stranu. Takva se ljubav može obračunati sa svijetom obmana. Zato on naglašava da je njegovo opredjeljenje ljubav. Ona nas upućuje na spoznaju Božje volje koja nas, istina, katkada lomi u životu, ali i stavlja pred besmrtnost. Otuda i prihvaćanje vjere (neprestano i uvijek iznova pokušati biti vjernik) odakle crpi energiju opstojnosti. Duh meditativnosti daje ovim tekstovima osloboditeljski karakter. Napokon, istina je ta koja oslobađa i liječi dok se kao kruh dijeli s potrebitima. Misao i ne može biti samodostatna, uzimala ona za svoju obradu filozofsku, teološku, sociološku, psihološku ili politološku temu. Misliti se ne može onako larpurlartistički jer je misao božanska iskra koja teži sveobuhvatnosti i harmoniji čak i kad je riječ o zakonima fizike. Misao je svjetiljka koja obasjava put prema vječnosti i obasjava zakutke koje smo možda sami zamračili, pa je neobično važno s autorom spoznati da je rajski vrt, kao uostalom i Adam i Eva, u nama, te je i na nama da donesemo sudbonosnu odluku opredjeljenja za Božju opciju, a ne zavodnikovu. Srediti stanje svojega rajskog vrta najbitnija je zadaća u poklonjenu nam vremenu. Vrijeme opredjeljenja za Krista. Zato autor i kaže:
Nema ničeg u životu Isusa Krista što nije poučno i za nas, danas.Jer jedino on može rasutu ljudskost dovesti u stanje cjelovitosti. Taj put jest put obnove svijesti i savjesti uspostavljajući ravnotežu tijela i duha.
Zato je autorov životni kredo (možda najbolje izrečen u pjesmu “Biti”) njegova deklaracija i dijagnostika, u kojoj na rendgensku snimku stavlja sebe i Hrvatsku, dušu i tijelo. Pa kao što bi htio da to bude kairos, katarza i metanoja za njega, to isto želi i cijelomu društvu.Jesu li to aforistički tekstovi, anegdote, crtice, kratke priče, sažetci, meditativni predložci ili pjesme u prozi, potpuno je svejedno – jer u svima njima krije se snažna želja za pravdom, istinom, ljubavlju i smislom. Zato te kratke prozne forme katkada, poput proširenih aforizama, filozofskih teza, sociopsiholoških analiza, plijene čitalačku pozornost iskrenošću i neposrednošću. Nema u njega himbenosti. Stvari i činjenice onakve su kakve jesu: iskrene, otvorene i beskompromisne. Katkada s prestrogim sudom, kako za sebe, tako i za svijet koji ga okružuje. Ne razmišlja o tome može li ga takav stav koštati. Jer put istine je takav: nema dva kolosjeka kolikogod se lomili između duhovnoga i svjetovnoga. To čuđenje izražava autor tvrdnjom:
…tolika je razlika među nama, a mi smo jedno. Život je zaista čudo.Onima koji žele razmišljati na neopterećen način o životnim pojmovima i smislu riječi, poput autora u promatranju tijeka vremena i nestajanja jednoga svijeta, ova će knjiga pružiti užitak čitanja. S autorom će se odmaknuti od “glavne struje”, od zelenoga vala kojim jure svi istom brzinom i ići samotnim stazama misli, gdje se otvaraju neki novi vidici ljepote i istine, istine koja ne može biti neka “dogovorena kategorija”, nego jedincato stanje istinske slobode.
Bezuvjetna ljubav kao stanje duha.Mirko Ivanjek
Sadržaj
