BIJELA PTICA

OTKRIVENJE

sinu Alanu za rođendan

Cvjetovi moga srca žarkih su boja,
Vjetar u kosi pjesme mi donosi:
Jesenji ditiramb, simfonija, poema, fuga,
Elegija –
Tračak tame u svjetlosti
Koju providnost nam dijeli.
Ostavljamo li trag kakav bismo htjeli?

Lahor u kosi novu mi pjesmu nosi:
Etida u nasmijanom, plavom okviru,
Životna radost u malom leptiru.

ZIMSKA NOĆ

Zima je,
vani snježi.

Zamrznut prozor
otopljen pogledom,
a misao bježi.

Pod uličnom svjetiljkom,
u ponoćnom baletu,
lepršaju krijesnice
smrznute u letu.

SREBRNA RIJEKA

kćeri Eni za rođendan

Mojoj djevojčici,
Kraljici Svijeta,
darujem pjesmu
umjesto cvijeta.

Neka stazom kojom kreneš
poteče srebrna rijeka!

Nek’ na svakom raskrižju
tebe sunce čeka!

Neka osmijeh boje nade
uvijek tvoje lice krasi!

Nek’ se ljubav u tvom srcu
nikada ne ugasi!

Život tvoj neka bude
zanosna čarolija,
šetnja modro-lagana
po otocima sna!

OPROSTI

Oprosti
zbog slutnje izrečene.

Bez tebe
ja sam čovjek bez sjene.

Oprosti
jer volim te
do bola,
iskreno,
i kajem se
za svaku grubu riječ
tebi rečenu,
za svaku sekundu ljubavi
u sumnji izgubljenu.

SPOZNAJA

Bolujem od vječnosti postojanja
i svake noći slušam glasove umrlih:
zovu me neka se vratim.

Bolujem od vječnosti postojanja
i usamljen putujem vjekovima:
osuđen na vječito postojanje – patim.

ANNO DOMINI 1991.

Sunce na zidu otkucava vrijeme,
na podu, veselo, igraju sjene.
Cvrčak u travi osluškuje sat,
iz daljine, potmulo, dolazi rat.

OBLAK TUGE

često te promatram
zamišljenu
dok odsutnim pogledom
brišeš daljinu

znam
kasno je
oblak tuge kleknuo je na zemlju

i nećeš mi vjerovati
ako kažem
da u meni još žive sjećanja
nedovršene slike
da još pamtim
sve dodire
mirise
i oblike
minulih vremena
sve ono
čega više nema

znam
kasno je
oblak tuge kleknuo je na zemlju

ali poslušaj
u meni još buja proljeće
i tisuću ptica
put neba polijeće
i ja bih opet
kada bi ti htjela

znam
kasno je
oblak tuge kleknuo je na zemlju

KUĆA MOG DJETINJSTVA

Stara kuća mog djetinjstva
žalosna stoji:
napuštena, napola zaboravljena,
prolaznike broji.
Stara kuća mog djetinjstva,
kao lađa usidrena,
čeka nove putnike
u davna vremena.

U staroj kući mog djetinjstva
više nema dječje vike:
u začaranim sobama
stanuju još samo slike.
Stara kuća mog djetinjstva
još me često k sebi zove:
ona čuva nedosanjane
moje dječje snove.

ZID

sjećanje na Nikolu Vrčeka

Srušeni zid
naše svjetove dijeli.

Zid smrti.

Satovi su zastali,
a još nisu smjeli.

Zid vremena.

Riječi crne, strašne,
bezglasjem su okovane.

Zid šutnje.

Povratak u budućnost,
u vinograde rascvjetane.

Zid slutnje.

SUMRAK SVJETOVA

u sumraku svjetova
plavokosi će svirač
smaragdnim prstima
na žicama gitare
prebirati
posljednje akorde
nedopjevane pjesme

u nebeskoj kadenci
svjetla i tame
u epskom plesu
sunca
mjeseca i zemlje
skončat
će vrijeme

MOJ ZABOK

Posle tolikih leta,
iz dalekoga sveta,
ja došel sam doma nazaj.
Vu Zagorje drago
srce me vleklo –
moj Zabok, najlepši si kraj.
Tu stara je hiža
i krušna peč,
cvetje tu raste
oči gledeč;
na pitomi bregi
grojzdje zori,
dolje, vu dolu,
trava diši.

Posle tolikih leta,
iz dalekoga sveta,
ja došel sam doma nazaj.
Vu Zagorje drago
srce me vleklo –
moj Zabok, najlepši si kraj.
Vu zelenom trnacu
još kurija stoji,
Krapinčica, v polju,
na suncu blešči;
tu rodil se Gjalski,
kak pravi Hrvat,
bez “Zdravo Marija”
on ni mogel spat.

Posle tolikih leta,
iz dalekoga sveta,
ja došel sam doma nazaj.
Vu Zagorje drago
srce me vleklo –
moj Zabok, najlepši si kraj.
Tu stara mi mati
jošče živi,
na sakom uglu
detinjstvo spi;
vsi znani su puti,
domača reč –
moj Zabok, nigdar nebum
ostavil te več.