ČUVARICA
prijateljima Božici i Zdravku Cikuša
Dok bolestan ležim,
njeno brižno lice
cijelu noć sja iznad mene.Ona bdije
nad svakim mojim udahom.
Strepi
nad svakim novim uzdahom.Dodir njene ruke
donosi mi san.
O POEZIJI
Gospodo, vi možete govoriti
da ove pjesme ne donose ništa novog,
da u njima nema ničega originalnog,
da je sve ovo već odavno viđeno.
Ili, kako volite reći – deja vu.
Možda ste u pravu.
Ali, jeste li se ikad ozbiljno zapitali:
zašto smo tu?Kakvu poruku želimo prenijeti?
Komu? I, kako to radimo?
Ima li smisla originalnost
koja se svodi na bizarnost?
Bizarnost tema, izričaja, formi,
stranih riječi, ishitrenih metafora
koje ne razumije nitko osim autora
i, možda, ponekog samozvana kritičara.Ne, nije umijeće učenim riječima pisati o
represiji, terorizmu, depresiji, nepotizmu,
hipokriziji, materijalizmu, makijavelizmu…
Surovu realnost riječima zaogrnuti
u jeftinu pseudointelektualnost,
podilazeći vokabularom taštini kao sudbini,
i pritom misliti da smo percepcijom problema
učinili dovoljno na njegovu rješavanju.Umijeće je, u dehumaniziranom svijetu,
otuđenom čovjeku vratiti vjeru i nadu –
vjeru u drugoga čovjeka, nadu u bolje sutra.
A to, vjerujte mi, nije moguće
ako je za razumijevanje onoga što smo napisali
potreban rječnik stranih riječi,
poznavanje teorije književnosti
i recentne književne kritike.U svijetu izopačenom razumom
premalo je osjećaja, razumijevanja i ljubavi,
a ne originalnosti.
Zato moramo tom svijetu probuditi srce.
A ono najbolje razumije jednostavne,
posve obične riječi,
koje nisu ništa manje vjerodostojne
ako su već tisuću puta izrečene.
Zar su moje “oprosti” i “hvala”
manje originalne, iskrene i vrijedne
jer ih je netko već izgovorio prije mene?
Le coeur a ses raisons
que la raisonne connait point.
Srce ima svoje razloge
koje razum ne poznaje.
I nije mu važna originalnost.Zar vi stvarno mislite i vjerujete da,
nakon stotina generecija,
još možete ponuditi nešto originalno?
Ne, dragi prijatelji, naša originalnost je tek
jednom davno zaboravljena realnost.Zato, ne zavaravajmo se i razmislimo.
Razmislimo i prestanimo biti foliranti.
Bolje “obični” pjesnici
nego “originalni” cirkusanti.
JUNAK SVOG VREMENA
Izvlačeći se iz mulja osobnih iskustava,
u civilizaciji otuđenoj od dobrote,
svatko od nas, prije ili kasnije, dobije priliku
postati junak svoga vremena –
pomažući drugima,
na još polupraznim stranicama sadašnjosti
napisati poziv koji će,
kao nečujna jeka čovječnosti iz davnina,
zauvijek obavijati planet na kojem živimo.
TAMBURAŠEVA PRIČA
prijateljima Darku, Daneku, Štefu, Zdravku, Ivici, Juri, Božeku
Još se sjećam svake riječi one večeri.
Rekla mi je da me voli, ali odlazi.
Pamtit ću život cijeli
njene suze, njen dah vreli…
Voljeti se nismo smjeli –
htjeli su da bude s njim.Molila me da se sjećam naše ljubavi.
Nek′ ju pamtim, nikad ne zaboravim.
Posljednji put tad sam ju ljubio,
ljubio i s njom plakao…
Pred jutro zauvijek sam ju izgubio –
morala je ići s njim.One subote svatovi su ju odveli.
Te subote čašu su mi punu razbili.
Taj dana sve je stalo,
sve mi je u vodu palo…
Srce joj je sa mnom ostalo –
ali otišla je s njim.Tamburaši, svirajte za tužne ljubavi!
Odavno više nije moja, srce prestani!
Svirajte mi cijele noći,
neka ne svane dan!
Ja još kući neću poći,
neću biti sam.Još se sjećam svake riječi one večeri.
Rekla mi je da me voli, ali odlazi.
Rekli su mi: sve će proći,
voljeti ćeš opet moći…
Godine su proletjele –
ja još živim sam.
IZGUBLJEN
Prijatelji, ne znam kako vi,
ali ja se svaki dan
osjećam sve više izgubljen.
Ne mislim u vremenu i prostoru.
Dobro znam koji je dan,
gdje se nalazim
i tko su ljudi oko mene…
Ja kao da sam izgubio samoga sebe,
svoj unutarnji mir i identitet.
Kao da sam se rasplinuo
u ovom bezimenom prostoru,
pa u jednolično sivoj svakodnevici
lebde raspršeni djelići mene
i ne mogu se skupiti.Čudan je to osjećaj!
Ljudima, stvarima
i događajima oko sebe
dajem snažan osobni pečat
koji osjećaju i prepoznaju svi –
osim mene.
Ja sam do pola prazan,
a od pola nezadovoljan.
Bez osjećaja čvrste osobnosti
koju sam nekada imao
i s kojom sam bio sretan
jer sam znao da sam to ja!
Ovako pripadam svakomu i nikomu.
A najmanje, čini se, sebi.U danima koji bježe, često se pitam:
što se to promijenilo,
što nam se dogodilo?
Kamo su nestali ono vrijeme,
prijateljstvo, bezbrižnost, optimizam –
mi kakvi smo bili?
Što su od nas napravili?
Jedan od drugog smo se skrili
pa esemesamo, mejlamo, telefoniramo,
o politici isprazno filozofiramo…
Kako da zatvoreni u sobe, i sebe,
jedan drugom ruku pružimo?
Prijatelji moji dragi,
premalo se družimo.
MOJ ŽIVOT I JA
prijatelju Stjepanu Škofu
Svaki dan, već godinama,
ratujem sa životom.
On napada problemima,
ja uzvraćam dobrotom.Borbe su stalne,
bez početka i kraja.
Možda je čudno,
ali rat nas spaja.Odavno već nije važno
jesam li pobijedio.
Ja slavim svaku novu vlas
koju sam posijedio.Jer, trenutak slave
brzo prolazi.
Ono što me drži živim –
to su porazi.Sve u svemu,
ovo je bitak:
u našem ratu
nije važan dobitak.Jedan bez drugoga,
bili bismo izgubljeni.
Moj život i ja
ratujemo zagrljeni.
OTKAD SI OTIŠLA
Otkad si otišla,
vrijeme je za mene stalo.
Sve nekad veliko i bitno,
sad je nevažno i malo.Baš nitko i ništa
ne može ispuniti prazninu.Dok bila si ovdje,
ja imao sam budućnost.
Otkad si otišla,
imam samo sudbinu.
MOJE
Nekad nisam znao,
ali sada znam:
moje je samo ono
što drugima dam.
ZAUVIJEK MI
Ti si žena koja je najčešće u mojim mislima.
Trenutci koje provodimo zajedno za mene su,
i nakon svih ovih godina,
divna čarolija,
nerješiva zagonetka nagonskog pripadanja
koja želim da još dugo traje.I neću dopustiti nikom da ju kvari.
Nemoj ni ti.
Jer ti si moja
i ja sam jedini muškarac kojem pripadaš.
Znam da, duboko u duši, i ti to osjećaš.
Znaš da je tako
i da će tako zauvijek biti.JA i TI.
NAJLEPŠA POPEVKA
Ta mala popevka vu srcu mom spi,
zdaj došlo je vreme da se zbudi;
tu malu popevku bum poslal vu svet –
naj sretna putuje još jezero let.Naj moja popevka po svetu leti,
gda mene več ne bu – naj ona zvoni;
po celomu svetu nek čuje se zdaj –
najlepša popevka, naš zagorski kaj.I nigdar nek ne bude htihnula več
ta draga domača, ljubljena reč;
nikom se ne bu vugibal za kraj –
za navek bu ostal živeti kaj.Po celomu svetu popevka se čuje,
za vugel zamekne pak dalje putuje;
po celomu svetu čuje se zdaj –
najlepša popevka, naš zagorski kaj.
POPEVKA I TI
S popevkom moj život
lepši je bil.
Gda bilo je teško,
k njoj sam se skril.V jutro, s popevkom,
bil rani sam svat.
Na večer s popevkom
išel sam spat.I mladost i radost
stale su v nju.
I suza i žalost
kaj Ti nisi tu.Dušu i srce
popevki sam dal.
I brege i cvetje,
i vse kaj sam znal.Popevka od navek
mi v srcu zvoni.
Popevka za navek,
a kraj nje si Ti.
NAJTE IM VERUVATI
prijatelju Vladimiru Poljancu
Najte im veruvati!
To niesu ljudi,
nek merzle, hude kače.
Po žilami njihovi otrof se pretače.Najte im veruvati!
Stuoput su nas hkanili i opkrali,
a onda okolu galamili –
kakvi su tati tie Hrvati.Najte im veruvati!
Znuova nam lažeju!
Misliju da smo bedasti,
pak nam meseca h vode kažeju.Najte im veruvati!
Ni gda vam dare nosiju,
ni gda vas vode piti prosiju.
Najte im veruvati!Ja im nič ne verujem!