BIJELA PTICA

BIJELA PTICA

Mene ne zanima
što sve posjedujete,
gdje ste sve bili,
što ste sve radili,
čemu ste se smijali.

I svejedno mi je
kako ćete me zvati
dok koračam u sebi
tražeći ishodište
dalje od cilja.

U trenutku,
dužem od vječnosti,
sa svakim korakom
ja oslobađam istinu.
A istina je bijela ptica,
dio neprekinutog leta,
živi u pjesmama
i rasprostire se
na sve četiri strane svijeta.

LJETNE SLIKE

Ljeto.
More.

Suncem omamljen
miris borova.

Prostor omeđen
pjesmom cvrčaka.

Na obzoru
dodir svjetova.

Plavetnilo!

More na nebu
ili
nebo u moru?

U sjeni borova
riječima
slikam pjesme.

TVOJE IME

Tvoje je ime
cijeli moj svijet.
U njemu čuvam
zelena proljeća,
sretna, topla ljeta,
opojne jeseni,
iskričave zagrljaje zime.

Sva moja sjećanja
nose tvoje ime.

Tvoje je ime molitva
na mojim usnama –
molitva za ljubav.
Molitva s kojom,
u sutone znane,
bježim iz samoće
koja gušiti me stane.

PREGRŠT RAŽI

Sjećam se,
sve je izgledalo pomalo nestvarno:
moja radna soba
do pola ispunjena ranim ljetom,
rukopisi na stolu,
slike u ogledalu
i navješćujuća tišina.

Sjeo sam u fotelju i strpljivo čekao.

Ne znam koliko je vremena proteklo
prije no što se pojavila:
u kosi polja zlatnog žita,
u pogledu obećanje,
osmijeh na dlanu.

Poželjeh dodirnuti je.

Ispružio sam ruku i dohvatio
pregršt raži

NEDOVRŠENA PJESMA

Jedan muškarac
i jedna žena –
pjesma za sva vremena.

PITAM SE

pitam se
ponekad
dok te ljubim
primjećuješ li
da ti kradem poglede
i osmijehe tvoje
gutam žedan

bojim se
neće ih dosta biti

a dobro znam
nisu mi suđeni
pogledi tvoji sneni

KOSA

u šumi tvoje guste kose
zapleću se vjekovi
priče iz davnina nose
jesenji mirisi

PURPURNO BUĐENJE

umoran
budim se

oko mene svila
zvuk glasovira

miris ljetnih kiša
oplakuje mi lice

SUNCE SLIKA

sunce je na zemlju sišlo
pa slika proljetne dane
jutarnjim potezom kista
u svakoj kapi rose
jedna iskra plane

LJUBAV

slutim
šutim
želim
srcem cijelim
volim

gorim
za dvije naše duše
ja se
borim

NAKON TOLIKIH GODINA

Nakon tolikih godina
provedenih skupa,
nakon radosti i kajanja,
žalosti i nadanja,
poslije poplava i suša –
ti i ja-dva smo tijela,
a jedna duša.

Nakon tolikih godina
provedenih skupa
nismo više potrebni
ni djeci,
ni rođacima,
ni prijateljima,
ni znancima.

Nakon tolikih godina
provedenih skupa,
vezani srebrnim nitima starosti
jače nego lancima,
koračamo ulicama našeg grada
držeći se za ruke –
zanimljivi još samo strancima.