ČOVJEK I ZVIJEZDE
Nekoliko dana zaredom dolazio sam pogledati kazališne predstave na već tradicionalnome glumačkom festivalu. Dobar izbor predstava i kvalitetna glumačka ostvarenja privukli su brojne gledatelje.
No, nije mi namjera pisati o kazalištu. Ono na što se želim osvrnuti događanja su nakon spuštanja zastora.
Svake večeri poslije predstave, za publiku i izvođače pripremljen je prigodan domjenak. Kakvih je tu “glumaca” i glumatanja bilo!
Uz časne iznimke onih kojima je doza kulture svakodnevna potreba, okupljalo se tamo i nemalo društvo onih kojima je najvažnije – biti viđen na takvu mjestu.
Ni po čemu posebni, ti su se ljudi pravili važni šepureći se i izigravajući pred drugima tobožnje “uglednike”. Promatrajući svisoka sve oko sebe, ponekad bi, uz namješten osmijeh, izdaleka pozdravljali one koje su smatrali važnijima od sebe. Druge, “manje važne”, izbjegavali su susretati, ali i pogledati – da se ne bi, ne daj Bože, morali prepoznati. Jer tada bi nastao velik problem: tko će koga prvi pozdraviti?
Kakav sajam taština!
Iznenada, situacija se u potpunosti mijenja. U društvu se pojavljuju “zvijezde” – glumci iz predstave.
Maske samoproglašenih uglednika iznenada padaju i oni pokazuju svoje pravo lice – guraju se ne bi li prišli što bliže “zvijezdi” i uz par sladunjavih riječi mole za zajedničku fotografiju.
Započinje masovno fotografiranje.
Ljudi, što je vama?!
Što ćete s tim fotografijama?
Komu ćete ih pokazivati?
I zašto?
Zar mislite da će vam fotografija sa “zvijezdom” podići vrijednost i ugled u očima drugih?
Zašto je u vama tako malo samopoštovanja pa svoju “cijenu” pokušavate podići namještenom fotografijom s nekime koga ne poznajete i koga vidite vjerojatno prvi i zadnji put u životu?
O, gluposti i taštino ljudska!
Pokažite drugima fotografije sa svojom obitelji, prijateljima, ljudima koje volite – i pokazat ćete širinu svoga srca.
Pokazujući fotografije sa “zvijezdama” – pokazujete samo veličinu svoje taštine!
Sazdani smo od istoga materijala kao i zvijezde. A one su, još uvijek, visoko na nebu i ne možete ih vidjeti sagibajući glavu.
“Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!” (A. B. Šimić)
MALOGRAĐANI
Selo, gradić i grad – tri su kroz povijest najvažnije vrste ljudskih naselja.
Razlika između sela i gradića, kao i gradića i grada, nije toliko u broju ljudi koji u njima žive, koliko u onom što se u njima događa.
Zato u analizi funkcioniranja ljudske zajednice moramo razmotriti ne samo fizička obilježja naselja u kojima ljudi žive nego i posve određen odnos ljudi u društvu, što znači njihovu kulturu i mentalitet. Pritom KULTURU definiramo kao naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja, a MENTALITET kao većinska razmišljanja i sklopove ponašanja.
U daljnjim razmatranjima dopustit ću si malo slobode.
Ako su stanovnici sela seljaci, stanovnici grada građani, jesu li, analogijom, stanovnici maloga grada malograđani?
Nisu, barem ne u tom kontekstu. U hrvatskom jeziku riječju malograđanin imenujemo pripadnika građanstva koji je nesposoban za javnu djelatnost izvan svoga izravnog interesa i sigurnosti.
Iz definicije je jasno da je malograđanština mentalitet vezan uz građanstvo, i nema nužne veze sa stanovnicima malih gradova.
Ipak, gotovo je nemoguće ne “čuti” asocijativnu povezanost pojmova “mali grad” i “malograđanin”. Kod toga se malograđanština “logično” nameće kao obilježje mentaliteta stanovnika malih gradova.
Ovaj, kako je već rečeno, netočan zaključak možda bi, ipak, trebalo sagledati u svjetlu današnjih spoznaja prema kojima se razlike u mentalitetu objašnjavaju s obzirom na stupanj ekonomske i političke razvijenosti ili demokracije (R. F. Inglehart) ili pak s obzirom na dugotrajne obrasce ponašanja u društvu.
Bolest kojoj znamo uzrok – lakše je liječiti.
Obožavam riječi – proučavam njihovo podrijetlo, tvorbu, značenje i sve što kriju.
VODA
Voda je moja velika prijateljica. Prijateljujem s njom već jako dugo, na mnogo načina.
Razgovaram s njom vjerujući da me razumije i poštuje – kao i ja nju.
VODA – medij u kojem je nastao ŽIVOT. Eksplozija života!
Voda – nužna za opstanak života.
Molim svaku stanicu tijela da mi oprosti što sam ju ponekad, nemaran, ostavio žednu. Nije bilo namjerno.
Razmišljanja o vodi vraćaju me u ne tako davnu prošlost.
Sedamdesete godine prošlog stoljeća.
Ljeto, sunce, bazeni u Krapinskim Toplicama.
Vode koliko hoćeš! Kupanje! Uživanje!
Vrijeme mladosti, radosti i ljepote.
Noći pune čarobnica i čarobnjaka. Očaravali smo jedni druge kako nam usmjerene energije ne bi gubile na snazi i kako se racionalan um ne bi uplitao u namjeru.
Vrijeme bezbrižnosti, kad nam se činilo da smo svemoćni i da nam je sve dostupno – i bilo je.
Danas je sve drukčije.
Kamo je nestalo bajkovito mjestašce puno parkova, zelenila i cvijeća?
Gdje su rijeke ljudi koji prolaze uvijek sunčanim ulicama – svi usmjereni prema istom cilju?
Što se dogodilo sa “starim” bazenima?
Jednog dana pojavili su se teški građevinski strojevi, a s bukom njihovih motora započela je devastacija.
Već mi je tada bilo jasno da je to početak kraja duge tradicije jednog načina života i da više nikad ništa neće biti isto.
Tko je, zašto i s kojim pravom žrtvovao ovaj kutak “zemaljskog raja” i usred njega, kao “šaku u oko”, izgradio ogromnu nakaradu od armiranog betona?
Toplice su bile stjecište građanskoga srednjeg sloja, koji se liječio ne samo termalnim izvorima već i atmosferom koju su stvarali žitelji Toplica uživajući u vlastitim životima sa zahvalnošću.
Komu je smetao ovaj azil za sretno građanstvo?
Odgovor je jednostavan – onima kojima nisu važni ni građanstvo, ni njegova sreća. Onima koji misle samo na sebe, na svoje interese i svoje potrebe.
Voda više nije čista kao nekad.
STANIŠTE
Tjednima uređujem svoje stanište u realnome svijetu. Polako, ali sigurno, okrećem se stvarnosti i prepoznajem istinsko značenje svakodnevice
koju živim SADA I OVDJE.
Radim na uređenju RAJSKOG VRTA u svojoj GLAVI.
Rasvjetljujem nedoumice, razlučujem BITNO od NEBITNOGA, UM od SRCA, ISTINU od SPEKULACIJE.
Bit će to zaštićen prostor, duhovna oaza koja nadilazi prihvaćene paradigme u razmjerima koji zahtijevaju transformiranu svijest, svijet u koji neće moći ući životne neznalice.
TRANSFORMACIJA SVIJESTI
Svijet sazrijeva i mijenja se u skladu sa svojim trenutačnim energetskim stanjem.
Ljudsko društvo mijenja se u skladu sa svojom sviješću.
Prije dvije tisuće godina rođen je Sin.
Njegova sudbina pokazala nam je put, istinu i život.
Njegova Riječ trebala je promijeniti našu svijest i naše ponašanje. Učiniti nas mudrima.
Svijest društva trebala je reagirati na izgovorenu Riječ.
Na žalost, malo se toga, ili gotovo ništa, promijenilo. Nema ničeg u životu ISUSA KRISTA što nije poučno i za nas, danas.
Nalazimo se u procesu opće dezintegracije i pred nama je kvantni skok u novu dimenziju, a on je moguć jedino pronalaskom novoga integracijskog faktora.
Svijetu je potrebna hitna i usmjerena TRANSFORMACIJA SVIJESTI.
Za sve koji u tome žele sudjelovati – imam poruku: NE IDITE K SVIJETU, PUSTITE DA SVIJET DOĐE K VAMA.
Svijet guta sve što ima bilo kakvu vrijednost. Guta, probavi i ispljune.
Nemojte misliti da je zao.
Ne, uplašen je!
Svijet se bori za opstanak i zato ne voli promjene.
Živim u kolibi na rubu guste hrastove šume.
Danju meditiram, oslobađam um nanosa površnih pitanja i odgovora.
Noću osluškujem fine vibracije svemira.
Zapisujem.
Pametnomu dosta.
SVETA ZEMLJA
Ne bavim se politikom. Predmet mog zanimanja su energije i one zaokupljaju najveći dio moje pozornosti.
ENERGETSKI VRTLOZI čvorišta su protoka koja raspoređuju vitalnu energiju planeta. U vremenu ubrzane transformacije svijesti iznimno su važni.
NARODI koji žive u područjima energetskih vrtloga “rastu u dubinu”, slijedeći svoj KORIJENSKI KOD u metafizičke prostore odgovorne za duhovno zdravlje civilizacije.
Hrvatska je smještena u rubnom području snažnoga energetskog vrtloga visokog napona.
Jeste li primijetili kako je naša prelijepa domovina rijetko naseljena i kako se naš narod teško mijenja, a svaka promjena zapravo šteti zdravlju naroda?
Nije li neobično da zemlja s tako malo stanovnika sudjeluje neproporcionalno visokim postotkom u najvišim dostignućima na svim poljima ljudske aktivnosti?
Gledano kroz povijest, velike migracije stanovništva nerijetko su bile potraga za kupoprodajom “energije visokog napona”. Svi mali i veliki, lokalni i svjetski ratovi ista su priča – ispričana manje suptilnim sredstvima.
Naša domovina nalazi se na mjestu koje je predmet čestih manipulacija i političkih smicalica. Ovo rijetko naseljeno područje, iznimne ljepote, mnogi vide kao “dobru priliku”, da i ne spominjem što se mota po glavama onih koji misle na “profit pod svaku cijenu”.
HRVATSKA JE SVETA ZEMLJA i kao takva mora ostati čista od svake manipulacije.
Ovo je područje energetskog vrtloga u kojem se susreću nositelji poruka iz anorganskog svijeta i primatelji otvorena duha iz organskog svijeta. Kako to funkcionira, detaljno je opisao Nikola Tesla.
Europljani bi morali znati da su u ovu svetu zemlju dobrodošli kao HODOČASNICI.
TUGA
Negdje duboko u meni skriva se tuga, čežnja zbog neispunjena obećanja.
Stvoreni smo da bismo voljeli i bili voljeni. Naša su tijela materijalna samo zato da bismo se mogli dodirnuti.
Kako bih volio živjeti u tijelu koliko živim u duhu! Bio bi to znak da sam korektno odradio svoj silazak u realnost.
Tješi me pomisao da ovo nije posljednji put da sam u tijelu. Znam da ću doći ponovno, iz istog razloga.
Možda je ovo, što mi se sada događa, prilika da zaslužim ostvarenje obećanja.
PARADOKS PRVOGA REDA
U nedavnome ispitivanju javnoga mnijenja u Njemačkoj jedno od postavljenih pitanja bilo je: Koje zanimanje najviše cijenite? Odgovori su pokazali sljedeći poredak: 1. liječnik, 2. veterinar, 3. odvjetnik, 4. srednjoškolski profesor, 5. obrtnik, 6. javni tužitelj, 7. svećenik, 8. učitelj, 9. arhitekt, 10. kućanica, 11. kriminalist, 12. seljak.
Iza seljaka, čije je zanimanje u Njemačkoj očito na višoj cijeni nego u nas, svrstano je još šesnaest zanimanja, među kojima i zanimanje – profesionalni političar.
Ovakav redoslijed prilično je očekivan i logičan, te bismo slične rezultate, vjerujem, dobili u većini europskih zemalja.
No, društvena praksa pokazuje nešto posve drugo.
U prvome redu na znanstvenim, kulturno-umjetničkim, gospodarskim, sportskim i inim događanjima, u pravilu, sjede baš oni čije je zanimanje među najmanje cijenjenima – političari.
Ti “prolaznici”, koji traju dok im ne istekne izborni mandat, često nekompetentni i nezainteresirani za sadržaje kojima nazoče, na takvim skupovima samodopadno uživaju svojih “pet minuta slave”, ne razmišljajući o tome da slava (naročito lažna) brzo prolazi i da narod ne voli one koji mu okreću leđa.
Da su samo malo mudriji, prepustili bi prve redove drugima, onima koji to zaslužuju, i sjeli bi straga – oči u oči s narodom koji ih je izabrao.
Ali, nije tako.
Političari nisu mudri, a narod ne poštuje svoje mišljenje.
Zašto mislimo jedno, govorimo drugo, a radimo treće?
Zašto političare u svakodnevnu životu ne smjestimo tamo gdje im je, prema onome što o njima mislimo, i mjesto?
Jesmo li licemjerni pa se klanjamo lažnim vrijednostima koje, u načelu, preziremo?
Ili još možda nismo shvatili da je NAROD SVETINJA, a ne političari.
HRVATI
Hrvati su neslobodan narod sputan u svom razvoju. Narod kojem je nametnut strah kao uvjet preživljavanja. Narod koji se zadovoljava bilo čime.
Sami sebe slabo poznajemo. Tko smo, kakvo smo društvo, na što se oslanjamo i što su nam prioriteti – govori nam preambula Ustava.
JAL, STRAH i RASUTOST ENERGIJA – naši su tradicionalni problemi.
Narod smo koji mrzi bližnjega svoga kao samoga sebe.
Podijeljeni smo na “velike” i “male” Hrvate, i za sve nam je uvijek kriv netko drugi.
Ja sam OBIČAN Hrvat i vidim se s tim pridjevom na svakoj razini.
Hrvatski sam branitelj, sudionik Domovinskog rata, i od toga nisam očekivao, niti sam imao ikakve materijalne koristi.
“Veliki” Hrvati nešto su posve drugo.
Kod njih je sve “veliko”: velike geste, velike misli, velike riječi – koje se pretvaraju u teške milijune u stranoj valuti.
Mnogi “veliki” Hrvati imali su svoje mjesto u “malome” hrvatskom Saboru. Glavna im je briga bila da sve bude “po protokolu i demokratski”, ma što to značilo. Sadržaji nisu bili toliko bitni.
Kad se malo bolje zagledam u dramu koja nam se događa, vidim unutarnju logiku kroz koju stvari postaju kristalno jasne.
Ovo je područje inteligentnih, ali još uvijek prilično primitivnih ljudi, a oni su stvaratelji i nositelji atmosfere svakodnevnog življenja.
KRAJNJE JE VRIJEME DA SE PROBUDIMO I ZAPOČNEMO SA STVARNIM PROMJENAMA!
Moramo shvatiti da je HRVATSKA stvorena ZA SVE, a ne samo za neke.
Onaj tko uspije u životu, OBVEZAN JE POMOĆI DRUGIMA da uspiju.
Samo UDRUŽENI možemo postići napredak prema željenom blagostanju i životnom zadovoljstvu.
Najteži posao na tom putu bit će svladavanje duševnih prepreka u ljudima.
Ali, KRENIMO!
Za početak svatko od sebe! Budimo izvor ljubavi i primjer drugima!
JUTRO
Ne baš u cik zore, oko pola devet, širom otvorim ulazna vrata. Okoliš, kao da je čekao taj trenutak, nemilice nahrupi u polumrak moje kuće svim svojim već probuđenim sadržajima. Polusnen, duboko dišući, iskoračim u svjetlo novoga dana.
Potajno se veselim susretu na samom vrhu brijega.
Oko vrha, obasjan istočnim suncem koje u ovo doba godine još slabo grije, obigrava bijeli oblačak.
Primijetio me, vidim. Maše mi, a ruka mu se izduljila i nalikuje na konja u trku. Arabeske koje izvodi kako bi mi se dopao, postaju sve bezobraznije – da bi u jednom trenutku nestao iza vrha tresući se od smijeha.
Zapravo sam se ja smijao, dok su mi glavom jurcala pitanja bez odgovora.
Kako je to moguće?
HRANA
OPTIMIZAM, PLANIRANJE I OBNOVA jedina su prava protuteža mračnim perspektivama i egzistencijalnom strahu – koji bi bio manje strašan da euforiji globalizacije nisu prethodila masovna uništenja tradicionalnih gospodarstava.
Sustavno zatiranje sela i seljaštva, u ime navodnog napretka, čupanje je korijenja kojim se civilizacija drži za planet, kidanje veza s metafizičkom stvarnošću.
Zar nam iskustva koja lome kičmu hrvatskog seljaka, korijena života ovog naroda, nisu dovoljno poučna?
Misli li itko da je uništavanje poljoprivredne proizvodnje plod slučajnosti?
Najbolji odgovor na globalnu krizu ponovno je OŽIVLJAVANJE TRADICIONALNIH GOSPODARSTAVA – najprije za osobne, a zatim i za potrebe uže i šire zajednice.
Iz razumljivih razloga, PROIZVODNJA HRANE MORA BITI NA PRVOM MJESTU.
Zašto?
Zato jer narod koji nije gladan MISLI POZITIVNO.
Narod koji je sit ima samopouzdanja i NE BOJI SE se sutrašnjice.
Narod koji proizvodi hranu nije ovisan o drugima, ima svoje dostojanstvo i NE MOŽE GA SE UCJENJIVATI.
IZVANREDNO STANJE
U državi kao što je Republika Hrvatska, u kojoj je nezaposleno 250 000 ljudi, a taj broj nije konačan, na snazi je IZVANREDNO STANJE. Visoka nezaposlenost uzrok je niza negativnih društvenih kretanja, zbog čega je takvo društvo ozbiljno bolesno te mu je, dugoročno gledano, ugrožen opstanak.
Ovakva situacija zahtijeva hitno poduzimanje mjera i aktivnosti oporavka, a jedna od ključnih je DUHOVNA OBNOVA.
Duhovna obnova društva odvija se kroz obnovu pojedinca, pri čemu odgoj ima važnu ulogu.
Odgoj je bitan jer velika i “neodgojena” energija može pokrenuti procese čiji je konačan rezultat društveni kaos koji, u pravilu, završava represijom velikih razmjera. Represija vodi u zastoj prirodnog slijeda razvoja društva, što dovodi do dubokih i korjenitih promjena u svijesti pojedinca i naroda.
U Hrvatskoj danas, na mnogo načina, svjedočimo opasnim posljedicama nedostatka odgoja. VLAST JE OPASNA U RUKAMA NEPRODUHOVLJENOG ČOVJEKA.
U procesu obnove od velike bi nam koristi mogla biti znanja skrivena pod naslagama koje talože birokratski i tehnokratski svijet. Ta “zaboravljena znanja” iz prošlih vremena zrače svojom živom energijom i iscjeljujućim moćima. Pouke koje nam prenose često su univerzalno primjenjive, bez obzira na vremenski odmak i/ili ideološke razlike društava iz kojih dolaze.
Hrvatsko društvo više nema vremena za formalne zahvate. Ono što moramo i možemo odmah učiniti mali su pomaci u svakodnevnom ponašanju. Mali pomaci jedini su stvarni koraci na putu ozdravljenja društva koje želi izići iz velike krize.
ODGOJ
Sveukupnost prirodnog ritma unutar kojega teče život kroz proces strukturiranja i destrukcije, isti je onaj ritam kojim pulsira naš um i koji se odražava na kemiju našega mozga – koji potom stvara zbilju takvu kakva mislimo da jest. Misao je zaista intrigantna pojava i zaslužuje svu našu pozornost.
U stvarnosti ništa nije sigurno. Krhka se ravnoteža prividno održava zahvaljujući prirodi racionalnog uma koji nikada ozbiljno ne dovodi u pitanje granu na kojoj trenutačno sjedi.
Zablude današnjega svijeta u načelu su posljedica odgojnih, a ne obrazovnih propusta i manjkavosti.
U odgoju leži odgovor na mnoga aktualna pitanja današnjice.
ODGOJ – kako se to radi?
Radi se isto onako kako vučica odgaja svoje mladunce za preživljavanje unutar zadane zajednice čopora.
Radi se tako kako par orlova priprema svoje ptiće za život u zadanom prostranstvu nebeskih visina.
Brlog i gnijezdo u prirodnome su svijetu na mnogo načina strogo zadane veličine, i tu se ne eksperimentira. Mužjaci i ženke u životinjskome svijetu, u pravilu, surađuju u podizanju mladunaca.
Mladunčad ljudskih bića nije uvijek te sreće.
U vremenu u kojem živimo žene i muškarci u ozbiljnom su sukobu, i to je jedan od glavnih razloga poremećaja na planu odgoja. Prečesto zaboravljamo da je OBITELJ temeljna prirodna odgojna zajednica i prva škola međuljudskih odnosa.
Bez međusobnog poštovanja, bez uvažavanja tuđih potreba i bez osjećaja za mjeru naša će civilizacija i njezin opstanak vrlo brzo biti ozbiljno ugroženi.
ILEGALCI
Kako govoriti o onome što vidim, a da pritom ne ugrozim svoju egzistenciju?
Govoriti istinu nije uvijek najpametnije. Naprotiv, može biti i opasno ako govorite o onima koji su navikli probleme rješavati radikalno, bez pitanja i odgovora.
Puno je jednostavnije slijediti “zeleni val”, zadani smjer i ritam. Bez puno razmišljanja stići do odredišta putom koji su drugi odredili.
Ne pripadam među one koji će se radi osobne sigurnosti, mira i udobnosti slijepo držati pravila. Ponekad biram sporedne putove, kojima se rijetki služe, i otkrivam vidike oku skrivene ako ste na “glavnoj cesti”.
Jeste li se ikad zapitali čemu tako GOLEMA ADMINISTRACIJA u tako maloj zemlji?
Odgovor je vrlo jednostavan.
Golema administracija jamči ODRŽAVANJE KAOSA bez prestanka. Taj kaos je uvjet da bi neki, koji jako vole “Lijepu našu”, ostvarili svoju ideju i želju da ona postane “lijepa njihova”. Stručnjaci su to koji su u proteklih stotinjak godina svoj posao razradili do savršenstva, i ne ostavljaju za sobom nedovršene projekte.
Da, ovo je pomno i dugo pripremana tiha likvidacija hrvatske države i naroda.
Najprije podržavljenjem društvene imovine, a odmah zatim otimačinom i rasprodajom uz pomoć stranih banaka. I sve to po zakonu!
Njihova je imovina legalna, a mi moramo legalizirati kućice koje su nam djedovi i roditelji teškom mukom gradili desetljećima!?
U kakvu mi to društvu živimo ako je naša imovina ilegalna? Onda smo i mi ilegalci u vlastitoj državi.
Ili su ilegalci, ipak, oni?
BITI
Ne žalim za vremenom koje sam marljivo koristio da se izvučem iz zamki što su mi ih postavljali oni od kojih sam to najmanje očekivao.Darujem im pjesmu.
Bio sam i jesam,
ne samo zato što postojim.
Bio sam i jesam
jer ja se istine ne bojim.
Bio sam i jesam,
uvijek znadoh što želim biti.
Bio sam i jesam,
nisu me uspjeli slomiti.
Bio sam i jesam,
nisam nikad prodao svoj glas.
Bio sam i jesam,
nisam nikog molio za spas.
Bio sam i jesam
jer sam uspio ostati svoj.
Bio sam i jesam,
nisam htio biti samo broj.
Bio sam i jesam,
ni pred kim nemam ja što kriti.
Bio sam i jesam –
samo takav htio sam biti.
ISTINA I LAŽ
U postojećoj društvenoj paradigmi sve više ljudi ne zna što je istina jer ju se stalno, prema potrebi, mijenja. Istina je postala relativna, dogovorna kategorija.
Nemogućnost spoznavanja istine, na sreću, ne isključuje mogućnost prepoznavanja laži. Mnogi ljudi, i kad ne znaju što je istina, instiktivno prepoznaju i znaju što je laž.
Prepoznati laž ne vrijedi ništa manje nego znati istinu. Štoviše, čini se da je u svakodnevnom životu prepoznavanje laži nerijetko važnije i korisnije od inzistiranja na istini.
Napokon, uz laž ne moraju uvijek i nužno biti vezane samo negativne konotacije.
Nije li nam puno puta u životu draže čuti laž nego neugodnu istinu?
Je li laž tek negacija istine? Može li biti vjerodostojnija od istine?
Donosi li nam spoznaja istine, za kojom tako neumorno tragamo već generacijama, sreću?
Možda smo krenuli krivim putom i zbog stalne potrage za istinom postali nezadovoljni i nesretni.
MOŽDA NAŠA MISIJA NIJE OTKRIVANJE I SPOZNAVANJE ISTINE, VEĆ NEŠTO POSVE DRUGO, NAMA PUNO BLIŽE.
Priča o istini i laži je začaran krug. Kakav god stav zauzeli u toj raspravi, na kraju je važno samo jedno – da nas rasprava dovede do bitnog, a to je BEZUVJETNA LJUBAV KAO STANJE DUHA.
Ovo je istina, vjerujte!
HRVATSKA TRAGIKOMEDIJA
Kazališna predstava “Kaspar Hauser” započinje rečenicom koja se provlači kroz cijelu dramu: “Htio bih biti netko što nekad bijaše netko drugi”.
Ova izjava podsjetila me na ideju o Hrvatskoj s “dvjesto bogatih obitelji” – priču o obiteljima sa stranačkim pedigreom koje su poželjele biti ono što nikad nisu bile, ono “što nekad bijaše netko drugi”. Obiteljima toliko taštim da će im “vlastiti značaj” biti važniji od Hrvatske, važniji od poštenja i časti pred hrvatskim narodom.
Uloge su bile unaprijed podijeljene. “Malim” ljudima uloge u masovnim scenama. “Glavni glumci” igrali su za to vrijeme, iza njihovih leđa, predstavu skrivenu od javnosti.
Što misliti o “odabranima” koji su se bogatili dok je Domovina krvarila i patila u ratu, dok su ljudi ginuli – odlučite sami.
Bilo je još kojekakvih “bisera” na hrvatskoj političkoj sceni.
Sjećam se dvojice aktivista koji su promovirali ideju da Hrvatska postane MONARHIJA u kojoj bi se prvi kralj birao. Znalo se tko bi trebao biti izabran za kralja, a dalje bi sve išlo nasljedno – kako to već ide u kraljevskim obiteljima.
Pamtim i neke saborske zastupnike koji su predlagali proglašenje STALIŠA – valjda po uzoru na srednjovjekovne staleže. Točno znam što su htjeli kad su “zaboravili” činjenicu da je na ovim prostorima skoro dvjesto godina postojala GRAĐANSKA DRŽAVA koju je činio dobro razvijen GRAĐANSKI SREDNJI SLOJ, čiji su posljednji ostatci uništeni upravo sada, u “Lijepoj našoj”.
Bože, što to oni rade?
Oni se šale na račun vlastitog naroda dok mu zavlače ruku u džepove i valjaju se od smijeha rugajući se sitnicama koje tamo nalaze.
Zaista su se previše šalili na račun ovoga ubogog naroda.
NE POMAŽE
Bog je velik! Neizmjerno voli svoju djecu, a one siromašne duhom više od ostalih. Uvijek pazi da dobiju sve najbolje.
Hrvati su u toj podjeli dobili plodnu Slavoniju – da im nikad ne ponestane hrane.
Dobili su rijeke, jezera i izvore pitke vode – da ne budu žedni.
Dobili su more puno ribe bogate omega masnim kiselinama – kažu, zdrave su za mozak.
NE POMAŽE!
Potrošili su novac i vrijeme da bi sve što im je Bog darovao ustupili za “čast” da budu primljeni u društvo onih koji nisu bili na popisu retardiranih kad su se dijelila božanska dobra.
BRANITELJSKA
– Hmrl je Štef.
– Koji Štef?
– Onaj mršavi, z brega!
– Ma nije moguče!
Ščera smo bili na pivici pri Joži,
onak, na stoječki.
Kak je hmrl?
– Spontano.
Kletica, bela rubača,
greda
i štrik.
Zadnji pogled na ljubljene brege
i ja sam, HRVATSKA,
s tobom
kvit.
SLOMLJENA ČAŠA
Lijepo smo porazgovarali uz čašicu crne nohe, ukusnog i opasnog vina. Ispijam posljednje kapi i gledam te kroz kristalnu čašu.
– Zašto više ne pišeš pjesme? – pitaš me nekako razočarano.
Uvijek ti se činilo da mi riječi teku bez muke, činio sam ti se neiscrpnim. I dugo je bilo tako. No, nisam od onih koji stvaraju jer moraju, iz muke. Od onih sam koji stvaraju iz radosti življenja, od unutarnjeg uzbuđenja kojemu ne znam ime. Od pogleda na tebe. Od energije koja je tekla među nama bez dodira – koje smo izbjegavali namjerno, znajući da nam užitak ne može izmaći. Bilo je to magično i plodonosno vrijeme.
Ne volimo se više kao nekada. Sve je postalo obično.
I ti si postala obična od trenutka kad sam shvatio što od mene očekuješ i što ti je jedino važno.
Uhodana svakodnevica, bez intelektualnih i duhovnih izazova koji otvaraju put kreativnosti, nije ono što mi je dovoljno i što me čini sretnim.
Da bih ostao ono što jesam, morao sam promijeniti temu i naći nešto nad čim ti nemaš moć.
Ovaj put pišem radi sebe – ne zbog tebe, i ne o tebi.
Znam da mrziš moje računalo i vrijeme koje provodim za njim pišući – misliš da je to vrijeme ukradeno tebi.
Mislim da i mene mrziš jer radim nešto sa strašću o kojoj ti više ništa ne znaš.
Osvećuješ se na bizaran način.
Tvoje riječi i tvoja razmišljanja vuku nas u propast.
ČISTAČ
u sjećanje na prijatelja Zdravka Cikušu
Nikada nije saznao zašto je to učinio. Nešto neshvatljivo, neuhvatljivo obuzelo mu je um i pokrenulo ga. Jednostavno je desnom rukom gurnuo teška željezna vrata i ušao. – To je zbog vanjštine zgrade, toga čudnog krova – govorio je sam sebi znajući da se zavarava. Jer bilo je tu još nečega, nepoznatog i dalekog, nečega sličnog pozivu, a toga je postao svjestan tek nakon što se zaustavio usred ogromne dvorane.
U nepomičnom prostoru tišina se gotovo mogla uhvatiti rukama. Dok je pogledom kružio po neobičnome drvenom namještaju, i još neobičnijim kipovima ratnika, osjetio je kako mu se mišići opuštaju, stisnute šake otvaraju, a grč na licu nestaje. Podignuo je ruke i razgibavajući prste zadovoljno zaključio kako su, i nakon mnogo stoljeća, zadržali izvanrednu gipkost i mekoću. Da se ne bavi ovim poslom, posve sigurno bio bi vrlo dobar kirurg. Ili, još bolje, patolog.
Ne znajući još uvijek točno zašto je ovdje, ne primjećujući oko sebe znakove života, počeo se pitati je li možda pogriješio što je ušao u staro zdanje. Na tren, njime prostruji osjećaj nejasne nelagode i uzbuni mu um. Ali, nije ni pomišljao da se vrati. Odrastao uz zveket oružja, zapomaganje i poglede žrtava u kojima je uvijek iščitavao samo užas, naviknut da slijedi prvi nagon koji osjeti, shvati svoje stanje kao nužnost i ravnodušno slegne ramenima. Čekao je da se događaji, kao i uvijek do sada, počnu odvijati sami od sebe, pa da dovrši i taj posao i krene dalje. Nikada mu nije palo na um pokušati bilo što promijeniti, niti se pitao koliko će još njegovo lutanje trajati. Bio je stvoren za posao koji je obavljao, odmah na početku oslobođen njemu nerazumljivih i suvišnih osjećaja ostalih ljudi, i takav je jurio planetom odazivajući se na brojne pozive obijesnih smrtnika. Rečeno mu je da tako mora biti, a on se kasnije nije usuđivao postavljati pitanja. Stoga je i dalje putovao, ispunjavajući koji put bizarne želje svojih nalogodavaca. Pokušavajući ih shvatiti, nerijetko je na kraju ubijao i njih, ne bi li iz očiju, koje se gase, možda pročitao istinu.
– Mogu li vam pomoći?
U onostranoj tišini zdanja, tihe riječi odjeknule su poput grmljavine. Brzo se okrenuo i sudario s pogledom čovjeka u dugoj crnoj halji. Starost mu je toliko isušila lice da se doimao poput uspravne smrti, pa Ratnik odmah pomisli: ili je ovaj prevario smrt ili je ona zaboravila na njega. Ne reče, međutim, ništa, nego se po običaju zagleda u njegove oči jer je to bio jedini siguran način da prepozna onoga koji ga je zvao. Kad je vidio da je na pravome mjestu, podboči se rukama i prošapta bezbojnim glasom:
– Valjda ja trebam pomoći vama. Zato ste me i zvali.
– Hm – trljao je čovjek bradu otvorenim dlanom – ne sjećam se da sam ikoga zvao. Nemam nikakva posla, ako ste mislili zaraditi. A da mi kažete svoje ime… možda sam zaboravio. Ha, moje godine, znate…
– Nemam imena, to biste trebali znati. Uostalom, što će vam? Recite gdje su, pa da i to obavim.
Starac ga začuđeno pogleda.
– Ne razumijem. Vi nekoga tražite?
– Vrijeme, čovječe, vrijeme. Leti kao ludo, a vi odugovlačite. Da se niste možda predomislili? – zgrabi šakama crnu halju na suhonjavom čovjeku.
– Polako, polako, što vam je? Niti vas poznajem, niti se sjećam da sam vas ovamo pozvao. Pogriješili ste kuću, mladiću. Ovamo ljudi ne dolaze na poziv, nego kad osjete potrebu.
Govorio je posve smirenim glasom, bez straha u očima, i Ratnik se zbuni. Naviknut da ga se boje i mole za milost, prvi put se suočio sa stvorenjem kojega nije ispunjavao vjekovni osjećaj predsmrtnog užasa svojstven svim njegovim žrtvama. Poput njega, i ovaj je starac govorio ravnodušno, pa je čak pomislio da ga se želi što prije riješiti, a to nije podnosio. On nikada nije dolazio uzalud, niti je odlazio a da ne ispuni barem dio obećanja danog, više se i nije sjećao komu, jednom davno u prošlosti. Nastavi li ovaj stari trabunjati i dalje, morat će ga skratiti za glavu.
– Razmislite još jednom. Sjetite se, barem, koga se to želite riješiti. Nestat će vrlo brzo, a vi ne morate promatrati ako vam se gadi. Samo mi ih pokažite.
– Aaa – da… – lupi se starac po čelu. Vi ste Čistač, zar ne? Kako se nisam odmah dosjetio?
– I tako me zovu – suho odgovori Ratnik.
– Čudno, čudno. Vi ste posljednji koga bih ovdje očekivao. Kažete da sam vas pozvao; da, da, zanimljivo – mrmljao je sebi u bradu – možda čak i jesam, ne sjećam se više. Možda sam stvarno koji put i zazvao vaše ime, hoću reći, taj vaš nadimak. Ah, to je bilo tako davno…
Ratnik je s nestrpljenjem plesao prstima po dršku dugačkoga mača. Iz pogleda svoga sugovornika već je iščitao ono najosnovnije, ali i shvatio da mu je dio toga ostao skriven. Zbunjeno se pitao kako je to moguće, jer mu se nešto slično još nikada nije dogodilo. Ljudi su bili krajnje ograničena i njemu lako spoznatljiva bića. Ipak, ovaj put, koliko god se trudio, nije uspijevao čak ni naslutiti o čemu se radi. Pozvao ga je, u to je bio siguran, ali nikakva sjena želje za ubijanjem ili divljaštvom nije se krila iza tih umornih očiju.
Ne razumijevajući što ga tjera dalje od starca, stisnuo je držak mača i počeo se uznemireno osvrtati. Tek je tada u uglu, ispred nekakva kipa, primijetio čovjeka koji kleči.
– Onaj će biti dovoljan – razmišljao je – s ovim ovdje se ne trebam zamarati; ionako je jednom nogom u grobu.
– Hoće li vas to zadovoljiti? – zaustavi ga pitanje dok je izvlačio mač. –Njegova mi smrt ništa ne znači. Radije ga ostavite da kleči.
Ratnik povuče ruku i okrene se.
– Rekli ste da znate tko sam, zar ne? Tada bi trebali znati da ja nikada ne dolazim uzalud. Zašto, uostalom, mislite da moj mač nije namijenjen vama?
– Ah – odmahne starac – niste ni svjesni straha u sebi. Ja vas plašim, a vi ne znate zašto, i to vas razdire. Ubijete li onog jadnika, bit ćete i dalje zbunjeni.
Ratnik stisne držak mača.
– Što to pokušavate? – zagleda se u starčevo lice. – Upozoravam vas…
– Ne morate mi prijetiti, mladi čovječe. Na ovome su mjestu ljudi krotki i ponizni. Ali, vi o tome ne znate ništa; da, da, smetnuo sam s uma. Samo slijedite ono što vam je nekada davno rečeno. Sjećate li se uopće kada je to bilo?
– Kakvo je to glupo pitanje – otrese se na starca – zar je to važno?
– Vrijeme, vrijeme; spominjali ste ga maloprije. I ono ima svoj početak i kraj. Jednom ćete se morati zaustaviti. Ili će ljudima dosaditi pozivati vas, ili vas više neće imati tko pozvati. Što ćete tada raditi?
– ON je rekao da je moj posao vječan, i ja mu vjerujem. Uostalom, zar je pogriješio? – zlobno se iscerio. – Nitko nije u stanju mrziti kao što to vi ljudi znate. Nema odmora za mene.
– I bogovi griješe, mladiću. Njihov je cilj samo stvarati, a za posljedice ih više nije briga. Mislite da vas se vaš tvorac uopće sjeća nakon toliko vremena? Ili je možda bolje pitanje: Sjećate li se vi njega?
Ratnik se zbuni. Ljut na sebe što se upuštao u ovaj besmisleni razgovor, brzo izvuče mač.
– Dosta blebetanja, starče. Toliko glava čeka da ih skinem, a ja tu gubim vrijeme s vama…
– Spremite oružje – prekine ga starac pokretom ruke. – Ionako znate da ne možete nikoga ubiti dok vam onaj koji vas je pozvao ne pokaže prstom žrtvu. Istina je, pozvani ste ovdje, ali ne da biste zadovoljili želju svoga gospodara, nego zbog nečega drugog.
– Pa, zašto ste me onda zvali? – bio je silnik sve nestrpljiviji.
– Nisam vas ja zvao, nego ovo mjesto. Ono od postanka ne prestaje zvati, i još nitko nije uspio tome odoljeti. Neki se odazovu prvom pozivu, a neki čekaju cijelu vječnost, i tek kada osjete da su se približili bezdanu smrti, hitaju ovamo, iako je tada već za mnoge kasno. Ovdje svi mogu razgovarati s onim koji ih je stvorio.
– ON je ovdje? – počne se Ratnik bojažljivo osvrtati. – Zar je moguće da bi me dovukao na ovakvo mjesto?
– Ha, ha, ha – nasmije se starac – ovo je posljednje mjesto koje bi posjetio. Čak ni ON nije toliko lud. Nešto drugo vas je namamilo k meni. Žudnja za nečim što stoljećima tinja u vama.
– Ni za čim ja ne žudim. Stvoren sam da uklanjam nepoželjne, i to je jedini cilj…
– …a kada stignete do njega, što ćete tada? Zabosti mač u zemlju, uhvatiti motiku i hraniti kokoši sigurni nećete. Zašto ne biste sa mnom ostali ovdje?
– ON mi to nikada ne bi oprostio – postajao je Ratnik sve nesigurniji. – Uostalom, ovdje je nepodnošljiv mir…
– …koji tako dugo tražite. Zar ne shvaćate da ste namjerno ušli u ovo zdanje, a ON i ne zna gdje ste vi sada. Proteže se lijeno u vječnosti i hrani se vašim djelima. Neće ni primijetiti da ste se izgubili. Zar mislite da ste jedini kojega je stvorio? Tisuće budala poput vas luta planetom hraneći njegovu dušu krvlju.
– Nije li to jedini cilj života – zadovoljiti i njega i vas ljude? – još se Čistač nije predavao.
– Njegova svakako jest, no što je s vašim? Odavde ionako više ne možete izaći. Čim ste ušli, donijeli ste odluku.
Čistač se brzo okrene i pogleda iza sebe. Na mjestu na kojem su bila masivna vrata sada je bio samo zid. Oči su mu se divlje zakrijesile dok je podizao mač…
…………………………………………………………………………………………………………….
Ljudi su desetljećima izbjegavali veliko, zapušteno zdanje. Više nitko nije pamtio kada je i zašto izgrađeno. Nakon tolikih godina, postalo je tek ostatak prošlosti srastao s prirodom, i samo su malobrojni pustolovi, privučeni pričom o neobičnoj i jezovitoj statui, ulazili i ondje ostajali satima, s divljenjem zureći u izvanredno vješto isklesan kip mladića s uzdignutim mačem u ruci. Govorilo se da ovdje stoji još od vremena kada su se ljudi međusobno ubijali. No, u takvu je priču malo tko vjerovao.
A ako bi netko pri susretu s njegovim skamenjenim očima osjetio u sebi čudan, nepoznat poriv, pred njim bi se odjednom stvorio starac u dugoj crnoj halji.