ŽUDNJA ZA ŽIVOTOM
Staroga pjesnika pitali su
otkud u njegovim pjesmama
ima tako mnogo sjete?Tiho im je odgovorio:
“Sve počelo je davno,
dok još sam bio dijete:
u mojoj je mladosti
bilo premalo sunca,
ljubavi i radosti,
a previše oblaka,
samoće i tuge.
I kad bilo je razloga,
nisam se znao veseliti –
živio sam manje za sebe,
a više za druge.
Od djetinjstva do danas,
kroz sve te moje dane,
kao nevidljive crne sjene
kroz život me prate
te moje davne uspomene.Želio sam i ja biti sretan.
Tražio sam svoju sreću
uporno tragajući za istinom,
spoznajom i ljepotom:
istinu sam plaćao patnjama,
ljepotu kupovao suzama…
Od spoznaje nastadoše pjesme
– i ostade žudnja za životom.”
JATO IZNAD ŠUMA I OBLAKA
u sjećanje na poginule motocikliste
Bio je ponedjeljak, rano jutro.
Kao i uvijek, poljubio je majku,
sjeo na svoj obožavani motocikl
i krenuo u suncem ozareni dan.Cestom je vijugala dugačka rijeka
još pospanih automobila.
Sporo je to za njega, presporo:
kvačilo, mjenjač, gas… Brzina!Preostalo mu je tek toliko vremena
da užasnutim pogledom
spazi kamion iz suprotna smjera…
Škripa guma, hladan tresak metala,
a zatim – ukočena, vakuumska tišina.U četvrtak, kasno poslijepodne,
dovezli su lijes s mrtvim tijelom
iz Zavoda za sudsku medicinu
u hladnjak gradske mrtvačnice.
Sahranjen je u subotu.Uz zvuke omiljene mu pjesme,
obitelj i prijatelji ispratili su ga
u beskraj prostora i vremena,
na put prema njegovu jatu
negdje iznad šuma i oblaka.
IZASLANIK
Pojavio se, iznenada, jednog dana.
Nitko nije znao odakle dolazi
ni zašto je došao.
Nitko ga nije poznavao
niti je čuo za njega.
Ono što su odmah primijetili:
bio je, na neki način, drugačiji od njih.Nastanio se u kući na periferiji grada
i živio mirnim, samozatajnim životom.
Često su ga viđali kako satima šeće
okolnim poljima i brdima,
a znalo se i to da voli
glazbu, stare knjige i satove.
Neki su ga smatrali pomalo čudnim
i pristojno su ga izbjegavali;
drugima je bio tajanstven i zanimljiv,
pa su pokušavali s njime uspostaviti kontakt.Prijatelja nije imao mnogo.
Nekoliko puta na mjesec
mali krug odabranih ljudi
sastajao se kod njega na razgovore
koji su nerijetko trajali dugo u noć.
Uz nezaobilazne teme iz svakodnevice
rado je, s puno detalja i vrlo živo,
govorio o ljudima i događajima iz prošlosti.
Malokad bi, suzdržano i bez previše pojedinosti,
kazivao o budućnosti
i onome što će se dogoditi.
(Iako se činilo da o tome zna
kudikamo više, no što kaže.)Volio je govoriti o istini –
pojedinačnoj istini svakog od nas,
ali i o općoj, univerzalnoj istini
koja vrijedi za sve ljude svijeta.
Upozoravao je na bitnu razliku
između svijeta kakav on stvarno jest
i slike koju mi o njemu stvaramo.
Način na koji nam se taj prividan svijet nameće
i način na koji svoje mišljenje o njemu
pokušavamo nametnuti drugima,
smatrao je ishodištem drame ljudskog života.Govorio je o ljubavi, miru
i razumijevanju među ljudima.
Zabrinjavao ga je svijet pun grijeha i zabluda:
svijet u kojem istina ne prodire
u prostor u kojem žive naša uvjerenja,
svijet u kojem prevladava argument snage,
a ne snaga argumenata,
svijet kojem nedostaje poniznosti i duhovnosti.Često je govorio o životu i smrti.
Život je opisivao kao osviješteno vrijeme
koje se, kod onih koji to zasluže,
nastavlja i nakon smrti,
a raj kao stanje duše
izmirene sa sobom i s drugima.
Tvrdio je da je besmrtnost pitanje osobnog izbora
i pozivao nas da slijedimo pravi put.Jednog je dana, iznenada kao što se i pojavio,
iščeznuo iz našega grada.
O njegovu su nestanku neko vrijeme
kolale razne, pa i fantastične priče,
a onda ga je zaborav izbrisao iz sjećanja ljudi.Samo su malobrojni,
koji su pamtili njegove riječi
i s poštovanjem izgovarali njegovo ime,
počeli s vremenom naslućivati istinu
i shvaćati tko je on bio:
došao je kao izaslanik,
izaslanik Onoga koji zna Istinu
i otvara Putove u novi Život.
TRAGOVI
u sjećanje na Georginu Juriša Čovran
Zaspale su ruke
nad kipovima.
Osušile se boje
na slikama.
Utihnule su riječi
u pričama.
Zastali koraci na cestama.Korak preko ruba
prema kojem nas nosi
neumoljiva sila –
vrijeme.…
Pred nama, opet,
nepoznati gradovi.
Poznata lutanja
i novi pragovi.
Neka druga ti,
neki drugi ja.
Poznati stranci.Priča počinje ispočetka.
Ali, neću zaboraviti:
u srcu su ostali
tragovi.Hrvatskozagorski književni zbornik 2016., HZKD, Klanjec, 2017.
SMISAO NA RASKRIŽJU
Promatrao sam te igračke vremena
kako u suludoj utrci
mahnito jure kroz svoje živote
pokušavajući za sebe ugrabiti
više od drugih.
Slušao sam ih kako satima,
ispijajući omiljena pića
i proždirući najfinija jela,
raspravljaju o smislu života –
nesposobni shvatiti da je
smisao života dati životu smisao.
Vidio sam kako se u ratovima
ujedinjuju jedni protiv drugih,
da bi nakon razaranja i krvoprolića pitali:
tko je kriv za sve?
Gledao sam ih kako se, puni oholosti,
obijesno razmeću svojim prijetvornim životima
uvjereni da su posve sigurni
i da im nitko ništa ne može –
nesvjesni blizine ništavila koje im prijeti.Želio sam tim ljudima pomoći
da ne budu tek sjene koje odlaze u mrak,
ali oni nisu bili spremni naučiti
za što vrijedi živjeti, a za što umrijeti.
Svojim mislima i postupcima prizivali su smrt.…
Neokaljan traženjem sebe,
dio sam Neizmjernosti kojom upravlja
uzvišena Bezuvjetna Ljubav;
bezvremeni sam putnik
koji se zaustavio na krivome mjestu.Neshvaćen od ljudi i žalostan,
još jednom odlazim na put
– i opet biram novu cestu.
BRANITELJSKA
– Hmrl je Štef.
– Koji Štef?
– Onaj mršavi, z brega!
– Ma nije moguče!
Ščera smo bili na pivici pri Joži,
onak, na stoječki.
Kak je hmrl?
– Spontano.
Kletica, bela rubača,
greda
i štrik.
Zadnji pogled na ljubljene brege
i ja sam, HRVATSKA,
s tobom
kvit.
SMRT
Kao vjerna pratilja,
iz dana u dan,
mjesecima,
godinama,
ona strpljivo čeka.
Uvijek blizu,
nikad daleka,
nudi nam smiraj,
mami nas u krilo:
svilenom tišinom
prekrit će sjećanja
na sve što je bilo.Samozatajna,
tiha,
u prikrajku vremena
ustrajno čeka:
njeni nevidljivi prsti
od pamtivijeka
sve se više
zapleću oko nas.
Njena tužna pjesma
sudbine je glas:
nekomu pokora,
a nekomu spas.Nenametljiva,
kao odana ljubavnica,
dan za danom,
mjesecima,
godinama,
ona strpljivo čeka
da ostvari svoj plan.
Ako joj čekanje dosadi,
neumoljiva,
dolazi sama,
nepozvana:
uvijek nas iznenadi.
U MENI ĆEŠ NAĆI
U meni ćeš naći
tankoćutno dijete
zaključano u
nedovršenoj kući
djetinjstva.U meni ćeš naći
radoznala dječaka
čiji je dah zamrznut
i pun neizvjesna
iščekivanja.U meni ćeš naći
samozatajna mladića
koji svoju mladost
žrtvuje kako bi pomogao
drugima.U meni ćeš naći
prijatelja spremna
svojom krvlju
potpisati riječi vječna
saveza.U meni ćeš naći
muškarca koji
dobro zna i poštuje
koliko vrijedi
žena.U meni ćeš naći
riječi utjehe
i ohrabrenja, sklonište
od grubosti nemilosrdna
svijeta.U meni ćeš naći
putnika izbjegla
iz prošlih vremena –
sve ono čega više
nema.
DA SAM ZNAO
mojoj majci Štefici
Da sam znao što donosi sutra,
da će s mramornim jutrom
svanuti tama
i da će bolest izbrisati sjećanja
na sve što nas je vezalo;
da sam znao da odlaziš
na put bez povratka,
od početka predodređena
da budeš žrtva
koja će svoj zasluženi mir
pronaći tek mrtva;
da sam znao kako je malo
vremena ostalo pred nama –
ne bih od tebe odlazio,
ne bih dao da ostaneš sama.
NOVI SMJER
Kad bih počinjao ispočetka,
životu bih promijenio smjer.
Poslušao bih i poštovao
glas svojega srca.
Radio bih ono što volim
i čemu se veselim.
Puno više vremena provodio bih
s meni dragim ljudima.
Bio bih pažljiv prema svima,
praštao sebi i drugima.
U svome duhu gradio bih
mir i ravnotežu.
Kroz život bih išao polako,
pun svjesnosti i zahvalnosti.
S radošću bih dočekivao
sva nova jutra.
Živio bih u sadašnjem trenutku,
ne ostavljajući ništa za sutra.
Uživao bih u ljepoti svijeta
koji me okružuje.
Što nisam ostvario,
ne bih dao da me rastužuje.
ZAHVALJUJEM
Moj je život bio
nedovršena priča,
nedosanjani san.
Iako ponekad tmuran –
lijep je bio svaki dan.Zahvaljujem Bogu
na tom prekrasnom snu.
Na daru što sam
kroz san išao
otvorenih očiju.Hrvatskozagorski književni zbornik 2016., HZKD, Klanjec, 2017.
ZAVJET
Ako Bog će mi dati da preživim sve nadošlo ovo,
da se živ i zdrav svojoj djeci i domu svom vratim,
blagoslivljat ću veliku milost Njegovu
– ja koji nisam dostojan da za Njega patim.
ZALJUBLJENI
Razlozi su, načelno, izvan razumske,
gotovo nagonske prirode:
neočekivana, iznenadna emocionalna oluja
praćena nadolazećom tjelesnom žudnjom
i glađu za drugom nam osobom,
navodi nas da zaneseni kročimo nebom
i neustrašivi letimo zemljom
– spremni napraviti sve što je potrebno
za ostvarenje probuđena nam sna.Zaljubljeni, rastemo prema zvijezdama.
A kad fluidna opojnost prvih dodira
obuzme nestrpljivo nam tijelo,
kad obostrana nam želja
poljupcima punim nježnosti
pobudi u nama pritajenu strast –
na licu života opet zatitra osmijeh:
ljubav ponovno preuzima vlast.
TKO O ČEMU
O istini često govore – lažljivci,
o poštenju debatiraju – prevaranti,
na ozbiljnost nas pozivaju – cirkusanti.
O redu teoretiziraju – anarhisti,
u demokraciju uvjeravaju – totalitaristi.O stvaralaštvu raspredaju – kritičari,
o svemu i svačemu znaju – političari.
O siromaštvu mnogo će reći – bogati,
o mirotvorstvu zbore – rogati.
Na zakon se pozivaju – kriminalci.O kulturi razglabaju – neandertalci.
O poniznosti moraliziraju – bahati,
životom su zadovoljni – sakati.
O mladosti razmišljaju – stari,
od drugih ništa ne očekuju – ubogari.U dogmu vjeruju – znanstvenici,
na Boga prisežu – nevjernici.
U odanost se zaklinju – izdajnici,
još više bi htjeli – dobitnici.
Na iskrenost upozoravaju – licemjeri.O radu raspravljaju – umirovljenici,
o slobodi maštaju – zatvorenici.
O zdravlju sanjaju – bolesnici.
Mir u svijetu prizivaju – ratnici,
sreću svim ljudima žele – patnici.
APOKALIPSA
Kraj je vremena,
završen je Posljednji sud.
Nad Zemljom posvemašnji mir,
gluha bezbojna tišina.Ispod oblaka koji se razilaze
više nema života:
ljudi, životinja,
biljaka…Nikoga tko diše.
Ostale su samo
neubrane kapi kiše
u kojima se zrcale
isprani ljudski grijesi.
O ŽIVOTU
Pitate me što mislim o čovjekovu životu.
Na razini stvaranja sadašnjosti razlikujem
STVARNOST – kao potencijalnost
i REALNOST – kao ostvarenu stvarnost.
Čovjekov je život stvarnost koju se
SLOBODNOM VOLJOM može oblikovati
u REALAN ŽIVOT.Mnogi ljudi zadovoljni su životom,
ali ne i načinom kako ga žive.
Zašto je tako?
Koristimo li slobodnu volju na pogrješan način?Kakav život živimo?
Zaokupljeni prošlošću i budućnošću,
često gubimo iz vida SADAŠNJOST –
jedinu stvarnost koju imamo,
u kojoj možemo djelovati i mijenjati ju.Pitamo se postoji li život nakon smrti
zanemarujući puno važnije pitanje:
jesmo li ŽIVJELI prije smrti?!
Je li naš život bio REALAN ŽIVOT?
Kako smo ga i za što koristili?
Koliko smo uzimali i primali?
Koliko smo davali?
Što nam je u životu bilo važno?…
U tjeskobama vremena
čovjek je izgubio mjeru i vjeru –
postali smo putnici
na pravome putu u krivome smjeru.
Misleći svatko samo na sebe
i ne mareći za druge,
gradimo svijet lažnih vrijednosti:
svijet samoće, tjeskobe i tuge.U zamci slobodne nam volje,
rastućih htijenja i izazovnih mogućnosti,
čvrsto vjerujući u zabludu
o nepromjenjivoj sigurnosti sadašnjice
i još boljoj nam budućnosti,
zaboravljamo pravu istinu:
LJUDSKI JE ŽIVOT
TEK SUZA NA LICU VJEČNOSTI.