KRENI PREMA MENI

PROSJAK

starog prosjaka viđao sam povremeno
na klupi željezničke postaje
gdje sam uz stotine drugih putnika
i te zime svakodnevno i strpljivo čekao vlak
koji će me svojim škripavim i pretrpanim
uvijek pregrijanim vagonima
odvesti u mirnu sigurnost poznatoga grada

u prastarom zimskom kaputu
poderanoj košulji predugih rukava
stoput pokrpanim crnim vunenim hlačama
i radničkim cipelama bez čarapa
nije se ni po čemu uklapao u definirani svijet
profinjenih dama i uglađene gospode
koji bi ga nakon kratkog zagledanja
i površne analize
zaobilazili u sigurnom luku
ne trudeći se sakriti prijezir i gađenje
svojih nezadovoljnih građanskih lica

i dok bi oni tako
u strahu da njihove osjetljive nosnice
ne budu povrijeđene možebitnim neugodnim mirisima
s pristojne udaljenosti
dobacili još koji pogled u njegovu smjeru
on nije pokazivao ni najmanje zanimanja
za ljude i događaje oko sebe
sjedio je udobno zavaljen na tvrdoj drvenoj klupi
kao na trosjedu dnevne sobe
i s blaženim mirom na licu
pogleda uperena u nama neznanu daljinu
uživao na škrtom zimskom suncu

nikada nitko od putnika
nije susreo njegov pogled

BEZ ODGOVORA

tko sam
što sam

svake noći
moja izgubljena mladost
kao zasluženu kaznu
postavlja mi pitanje

tko sam
što sam

dok vatromet misli
razdire mi um
umjesto odgovora
jutro nudi svitanje

tko sam
što sam

odakle u meni
svemir sjetva
nemir kletva
molitva i žetva

tko me nagradio
dušom pjesnika
a kaznio
srcem ratnika

tko sam
i što sam
dok snažan u nemoći
izgaram u borbi kojoj nema kraja

tko sam
i što sam
dok potamnjelog raspoloženja
hučim olujom razornog bijesa

GLAVA SOMA

mojem ocu Ivanu

na starom ormaru u mojoj sobi
listom papira prekrivena
stoji preparirana glava soma

prijeteći razjapljenih čeljusti
staklenih očiju
lakom zalivena
ona godinama strpljivo vreba
nepomična
ali spremna u hipu zaskočiti plijen
koji bi se nekim čudom
jednom ipak mogao pojaviti
na armiranom betonskom stropu

a dobro se sjećam
kako se pokojni otac

majstor za somove
dva sata nadmudrivao s veličanstvenim lovcem
pokušavajući snažnu ribu umoriti
i dovući do obale
i kako se nakon iscrpljujuće borbe
njeno ogromno vitko crno tijelo
bljeskalo na mjesečinom okupanoj obali
dok je zrakom plovila pjesma zrikavaca
a opijajući miris svježe pokošenog sijena
milovao moje probuđene nosnice
i krošnje starih
nad rijeku nagnutih vrba

danas
dok promatram prepariranu glavu ribe
sve mi manje prijeteće izgledaju
njene širom otvorene čeljusti
a sve me više sjećaju
na nedavnu prošlost
na teško bolesnog oca
koji je sjedeći na stolcu
isto tako širom otvorenih usta
pokušavao uhvatiti još koji dah života
i produljiti bitku s neumoljivim lovcem
kojem još nitko nije pobjegao
i koji ga je sve umornijeg
polako ali sigurno
vukao prema drugoj obali

 

na starom ormaru u mojoj sobi
listom papira prekrivena
stoji preparirana glava soma
kojeg više nema

TELEVIZOR

u svakom stanu
zauzima poseban tron
među svim aparatima
najvažniji je on

pred čarobnom kutijom
okupljaju se glave
djeca odrasli starci
štuju ga i slave

i tako pomalo
iz prizora u prizor
sve se više ljudi
pretvara u televizor

svakim danom čovjek
sve je manje sebi sličan
kao ekran televizora
sve više siv i bezličan

VOLIO SAM JEDNOM

volio sam jednom
davno
do neba
do zvijezda

u osamljenoj kući na kraju svijeta
uz dvije svijeće
pod tankim pokrivačem
probuđenu iz zimskoga sna

pio sam dah
s njenih usana

udisao zrak
koji je izdisala

izgarali smo do blažene nemoći
nebrojeno puta
predajući se strasti
kao sudbini

znajući da jutro odnosi čaroliju
pokušavali smo
jedno u drugom ostaviti
neizbrisive tragove
za vječnost

volio sam jednom
davno
do neba
do zvijezda

u osamljenoj kući na kraju svijeta

STANODOBITNIK

mom prijatelju odrezali su noge
raznijela ih mina

uputili su ga na rehabilitaciju
i kupili invalidska kolica
električna
fina

uručili su mu odlikovanje
dodijelili mirovinu
darovali auto
kupili stan
pokućstvom ga opremili

sve su za njega napravili
pozvali televiziju
predali mu ključeve
u stanu ga
ostavili

SVIJET OKO MENE

svijet oko mene
klanja se laži
istinu je zaboravio
samo pjesnik ju traži

svijetom oko mene
prolama se nijemi krik
čovjek je čovjeku zvijer
sve manje čovjeku nalik

svijet oko mene
izdao je Boga
to mu nije važno
više cijeni ono što je lažno

svijet oko mene
tjeskoba u duši
on upija riječi
sve nade guši

CIRCULUS VITIOSUS

vjeruj mi
jer znam što ti srce i ne sluti
vjeruj mi jer znam
i ne boj se

smrt ne postoji

postoji samo život
vječna slučajnost
mijena u postojanju
putovanje stazom povratka

RASTANAK S MLADOŠĆU

zbogom
moja nepomućena radosti
nemam više ništa
što bih ti mogao dati

a mislio sam
trajat će vječno
tko je tada mogao znati

ne žalim
moja izgubljena mladosti
što je nestala bezbrižna ljepota

iskusniji
sada idem dalje
čvršći od oluja

jači od života

MENE OSTAVITE

mene ostavite snijegu i ledu
potreban sam promrzloj ptici
crnoj šumi
umornim trsovima
usnuloj zeleni proljetnih trava

mene ostavite vedroj zimskoj noći
nek’ mi tijelo obasja svjetlost
s nebeskih visina
dušu nek’ mi obuzmu mir
i blažena tišina

SPOMEN-PLOČA

komu to postavljate spomen-ploču

pjesniku

njemu to
sigurno
ne bi mnogo značilo

komu to postavljate spomen-ploču

čovjeku

malo vas je
i opet
pravu poruku shvatilo

komu to postavljate spomen-ploču
i zašto tako visoko
na zidu
spustite sve te ploče
nekad postavljene
pa zaboravljene
i napravite od njih cestu

da vam ne ostane noga
zaglibljena u blatu

JESENJI SAN

sve su moje pjesme
već odavno napisane
netko ih je drugi
podario stihom

sve su moje ljubavi
već unaprijed izgubljene
netko ih je drugi
ljubio krišom
i sve što sada žarko želim
već je netko drugi htio
davno prije no što sam ja
ovdje i bio

tek trenutak ovaj
ovaj jesenji san
samo moj je
i u srcu će ostati zapisan