MRVICE UZ PUT

SILAZAK

Moj put spoznavanja istine bio je dug i dramatičan. Bio sam razapet između dvaju svjetova i dugo promatrao stvarnost iz “ptičje perspektive”.
Jedan svijet me čuvao i činio kreativnim.
Drugi me neizmjerno privlačio, ali u tom svijetu nisam bio nadležan niti odgovoran za sebe.
Bila je to “crna rupa” iz koje su strahovi izlijetali kao šišmiši.

Razvedrilo se. MIR je u mojoj kući u kojoj stanuje misao. Vjerujem da tek sad imam puno pravo dotaknuti zemlju.
Na zbilju, koja mi se otkriva krhka kao šalica najfinijega kineskog porculana, gledam s nježnošću i zahvalnošću. Osjećam se kao netko tko je stigao na CILJ.
Volim to što jesam – VOLIM SEBE!

Kad ljudi kažu da smo tu zbog učenja, uvijek se pitam: tko uči, od koga i zašto?
Ja sam tu zbog igre. Ovdje nema ničeg smrtno ozbiljnog.
Igram se, ljubim i stvaram – ne mogu zamisliti bolji razlog za silazak u stvarnost.

NOVA IGRA

Ti si moje divno, opetovano iskustvo.
Poznaješ me i znaš da je u pozadini mojih misli uvijek neka vrsta erotike. Erotika je snažna pokretačka sila svijeta u ovoj dimenziji postojanja.

Dugo se nismo vidjeli i reći ću ti, bez skrivanja, sve što se dogodilo otkad nisi bila tu.

Ili, da okrenemo priču pa da ti počneš prva?
Možda bi tako bilo bolje!
Hajde, znam da puno znaš o tome – i iz teorije, i iz prakse.
Reci mi slobodno sve, u detalje. Nema ničeg što bi poljuljalo moje mišljenje o tebi. Ne dopuštam sumnju!

Poklonimo si novu igru.

KRUPNI KAPITAL

Novac je krv materijalnog svijeta.
Mnogo ljudi krvari i sa strahom očekuje jutro. Za vampire kažu da su najagresivniji pred svitanje.

KRUPNI KAPITAL ponaša se protuprirodno.
Koncept mu nije usklađen s općim principom opstanka prirodnog svijeta i zato, tako krupan, u budućnosti neće moći proći kroz ušicu preživljavanja.

NEMA NIČEGA KRUPNOG. Sve je nezamislivo sitno i u sveprožimajućoj komunikaciji. Sve je jedno, na način koji ljudski um jedva može razumjeti.
Svi smo energija koja teče i izmjenjuje se po principu kozmičkog zakona “isto se s istim povezuje”.
Opstanak podrazumijeva prilagodbu frekvencije – otpuštaš što si nadogradio da bi napredovao idući natraške.
Jednostavno je i besplatno.
Ne može se ni kupiti ni prodati.

IZDAJA

Kad smo se rastajali, bila si mlada boginja željna iskustva ljubavi.

Promatram te pažljivo. Godine su na tvom licu nacrtale drvo života s borama umjesto grana.
Razvlačiš usta u smiješak koji liči na bolnu grimasu – kad su tebi “izbili zube” i tko je to učinio?
Što ti se dogodilo na putu? Kaži!

Dok pričaš svoju priču, skidam listove s drva života i polažem ih na otvorene rane – koje čudom zarastaju.
Ima jedna rana koja nikako ne zacjeljuje. Tvoje je srce izdajničko.
Pustila si me da odem prvi misleći da ćeš s nekim drugim imati ono što smo imali mi. Praktičan um ti je govorio da je u završnici sve isto, da nema razlike – “princip je isti, sve su ostalo nijanse”.
Srce ti je znalo da nije tako.

Uzimam tvoje hladno srce među dlanove ne bih li ga ugrijao, ali grijeh je izdaje prevelik. Ovo je srce smrtnice, i na tvojoj lomači i mene će spaliti.

Zbogom, možda drugi put.
Ja još uvijek tražim.

PLES

Glazba koja leprša oko nas čini me tako laganim da jedva dodirujem tlo. Uživam u pokretu.

Ovaj predah od uobičajenog podsjećanje je na naše podrijetlo – mi smo jedno, sjećaš se?
Mi smo ARGENTINSKI TANGO, valcer, polka, rumba, samba – BOLERO!
Naša je veza prisna, više je nego ljubavna. Ritam se mijenja, ali mi ostajemo uvijek isto.

Dok plešemo na muziku Čajkovskoga, dodirujem ti kosu i brišem suzu u tvom oku.

Radujem se onome što jesam i onomu što ti jesi, i čudim se: tolika je razlika među nama, a mi smo jedno.
ŽIVOT JE ZAISTA ČUDO.

KARAKTERNA OSOBINA

Godine 551. pr. Kr. rođen je veliki kineski filozof Kong Fuzi, izvan Kine poznat kao Konfucije. U četrdesetim je i pedesetim godinama života bio profesionalni političar. Kad je shvatio da njegovi stavovi nisu dobrodošli u službenim krugovima, otišao je u dvanaestogodišnje dragovoljno izgnanstvo posvetivši se podučavanju skupine učenika.
Ideja vodilja njegove misli bilo je traganje za odgovorom na pitanje što je dobro u tradicijama i navadama iz prošlosti, kako bi to pretvorio u smjernice za djelovanje u sadašnjosti. Glavna mu je briga bilo valjano društveno uređenje, kao i pitanje kakve vrline moraju resiti ljude koji žele upravljati državom. Tvrdio je da vlast nad bližnjima mogu obnašati samo prikladno školovani ljudi, profesionalni javni službenici izabrani na temelju prijamnih ispita.

Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća na hrvatskoj su se političkoj sceni dogodile krupne promjene. Pojavom višestranačja mnogi su se, znani i neznani, osjetili pozvanima, a neki i prozvanima, uključiti u politički život i “demokratske promjene u društvu”.
Budući da u Hrvatskoj, za razliku od drevne Kine, nisu bile potrebne nikakve kvalifikacije za bavljenje politikom, već samo dovoljan broj biračkih glasova, našlo se tu svega i svačega.
Političke stranke nicale su kao gljive poslije kiše, a s njima i njihovi “lideri”. Ako u stranci nije bilo dovoljno vodećih mjesta da se zadovolje svi apetiti, osnovalo se novu stranku i problem je bio riješen.
U novonastaloj situaciji mnogi su vidjeli priliku za ostvarenje životnog sna. Načelno ih se može podijeliti u dvije grupe: one koji su živjeli za samostalnu Hrvatsku, i one koji su željeli živjeti od samostalne Hrvatske.

Jedna definicija politike kaže da je “politika umijeće mogućeg”. Ako je tako, onda su naši političari iznadprosječno sposobni jer su uspjeli nemoguće – prezadužiti i upropastiti ovu predivnu zemlju i sve njezine potencijale. Posljedice njihovih “sposobnosti” osjećamo mi, ali će ih osjećati i naši potomci još desetljećima nakon nas.

U narodnoj poslovici politiku se naziva riječju kojom se imenuje pripadnicu “najstarijeg zanata na svijetu”.

Jesu li političari zanatlije ili klijenti?

Ja imam svoju definiciju.
Političar – to je KARAKTERNA OSOBINA.

KVALITETA ŽIVOTA

Skoro svakodnevno razni nas mediokriteti uvjeravaju da “živimo kvalitetnije jer nam je životni standard viši nego prije”. U prilog svojoj tvrdnji navode “dokaze” poput visine prosječna mjesečnoga osobnog dohotka, činjenice kako danas skoro svatko može kupiti automobil, imati nekoliko televizora u boji, mobitela i slično.
Slušajući ih, pitam se misle li oni uistinu da je većina oko njih slaboumna ili im njihova intelektualna ograničenost i moralna invalidnost ne dopuštaju spoznaju istine o stvarnosti u kojoj živimo i o kojoj govore.

Pokušajmo, ukratko, analizirati ove tvrdnje.

Životni je standard, prema definiciji, ukupnost različitih životnih uvjeta koji određuju kvalitativnu razinu života.
Po onome što govore, očito je da zagovornici teze o “boljem životu” ili ne znaju ovu definiciju, ili ju ne razumiju, ili ju, koristeći prizemnu demagogiju, tumače onako kako to njima najviše odgovara (najčešće u političke svrhe).

Iz definicije je lako zaključiti kako materijalna bogatstva nisu jedini kriterij ni uvjet kvalitete života, odnosno da razina kvalitete života ne mora biti razmjerna onomu što i koliko posjedujemo.

Štoviše, moguće je da uz veća materijalna bogatstva kvaliteta našega života bude niža.
Često se može čuti kako su ljudi nekada imali puno manje i živjeli mnogo skromnije, ali su bili sretniji nego danas.
Zašto?
Zato što je za sreću dovoljno malo. Iz tog razloga ljudi skromnih materijalnih mogućnosti mogu u životu biti jednako zadovoljni i sretni, nerijetko čak zadovoljniji i sretniji od onih bogatih.

JEDINI VJERODOSTOJAN KRITERIJ KVALITETE ŽIVOTA OSJEĆAJ JE ZADOVOLJSTVA I SREĆE koju čovjek u sebi nosi. Materijalno bogatstvo nema s tim nužne uzročno-posljedične veze – ma tko god i što god o tome govorio.

Moja razmišljanja nemaju nikakve veze s politikom, ovom ili onom državom, ili društveno-političkim uređenjem – plod su zdrave pameti i slobodoumlja. Potpuno mi je jasno što se oko nas događa, tko što radi i s kojim ciljem. Također dobro znam jesam li kvalitetnije živio prije ili sada.

A vi?
Svoj zaključak o kvaliteti života donesite sami.

PRIJE I POSLIJE

Unutarnji red koji se posve lijepo strukturirao u građanskom društvu u Hrvatskoj, koje je u stopu pratilo razvoj građanskoga društva u Europi, razvijao se pod parolom RED, RAD I DISCIPLINA – učinkovito za mali narod velikih potencijala.

Zagreb je bio grad koji je po mnogočemu podsjećao na Beč, a naročito po kulturi življenja. Svatko je imao svoju priliku i svoje mjesto u društvu. Živjelo se “pristojno” i s unutarnjom mjerom.
Mladi su sveučilištarci utvrđivali svoja znanja u Sveučilišnoj knjižnici na Marulićevu trgu, jednoj od najljepših secesijskih zgrada u ovom dijelu Europe, koja je izravno utjecala na odgoj i samosvijest buduće hrvatske intelektualne elite.

Poslije rata “krvna slika” grada stubokom se promijenila.
Prva žrtva tih nemilih promjena bila je kultura življenja, a nered koji je zahvatio svaku poru društva traje i danas.
Grad su preplavili neodgojeni ljudi bez građanskog identiteta. Po kriteriju pripadnosti zauzeli su istaknuta mjesta – često bez potrebnih kvalifikacija i iskustva, nedorasli poslovima koje obavljaju.
Da se mladi sveučilištarci ne bi slučajno umislili i pomislili da nešto znače, poslali su ih u zgradu nove Sveučilišne knjižnice koja podsjeća na Sing Sing.

“Došli divlji i istjerali pitome.”

TRI KRISTALNE ČAŠE

O starosti te neobične žene samo nagađam. Nikada nije dala povoda za razgovor o godinama. Njezino ponosno držanje, njene neusiljene geste kojima je izražavala svoju simpatiju prema meni, i način kako se izražavala govoreći o doista neugodnim stvarima koje je proživljavala, ostavili su na mene dubok dojam.
Veselio sam se našim susretima, svakog petka poslijepodne u pet sati.

Uvijek je servirala tri kristalne čaše. Dvije za nas dvoje, a treću – nisam nikad pitao.
U razgovorima smo doticali mnoga područja. Sve osim politike.
Jedno poslijepodne u veljači razgovor je odjednom stao. Kao da me je netko isključio, pa ponovo uključio na drugoj frekvenciji.
Više nismo bili sami. PRISUTNOST se osjetila kao svježina, kovitlac u prostoru čija su vrata i prozor bili zatvoreni.

– Čekala sam Te! Ovaj put zaista dugo.
– Nisi bila sama. Pustio sam da uživaš. Trebala si to!
– Dopusti da Ti predstavim svog prijatelja, Ti već sigurno znaš za njega.

U mislima sam jasno čuo ovaj dijalog, a moja se sugovornica, pozorno me promatrajući, zagonetno nasmiješila.

Trebalo mi je vremena da naučim komunicirati mislima. U početku su to bila predavanja za moj um koji je učio šutjeti i slušati. Kasnije, kad sam ovladao tom vještinom, bili su to razgovori mislima između troje zainteresiranih sugovornika, razgovori što su me obogatili znanjima koja dopuštaju razumijevanje svega oko nas.

Razumljivo, tih sam dana gospođu G. počeo gledati posve drugim očima. Ona je bila prva cjelovito bezvremena osoba koju sam upoznao i prva koja mi je ukazala povjerenje te me uvela u svijet svojih transcendentalnih prijatelja, u zagonetni prostor iza pogleda i ispred misli.

Počeo sam se mijenjati.

DRVO ŽIVOTA

Jedan od najdubljih uvida koji mi se prikazao na mome putovanju unatrag je DRVO ŽIVOTA.

U rano jutro sjedim na klupi ispred kuće i žmirkam u izlazeće sunce.
Potpuni mir ovlada sa mnom i okolinom. Ne čuju se ptice, ne treperi nijedan list. Povjetarac koji je čas prije popuhivao, ukipio se na mjestu.

Brijeg na kojem živim podupiru tri stoljetna hrasta. Najbliži od njih privlači svu moju pozornost. U jednom trenutku moja se svijest spaja s njegovom sviješću. Sporazumijevanje teče bez zastoja. Nadmoćnost njegova znanja i iskustva tolika je da se osjećam malenim.

– Divim ti se! Veličinom nadvisuješ svako okolno drvo. Je li to i moj životni zadatak?
– Ti znaš da korijenje dubinom i širinom odgovara veličine krošnje. Moj je životni zadatak umiriti klizište na kojem je tvoje stanište. Moja braća su ovdje iz istog razloga.

Osjećam veliku zahvalnost i znatiželju. Ovaj hrast mogao bi biti moj učitelj!

– Kako svijet, zapravo, funkcionira?
– Sve počinje od IDEJE, koja u sebi sadrži kreativnu silu LJUBAV, i teži ostvarenju u realnome svijetu. Kad je život u pitanju, nositelj je ideje sjemena stanica u koju je upisana poruka o KOZMIČKOM ZADATKU SLUŽENJA KROZ RAST. Sjemena stanica mog stabla, na primjer, izvor je svih informacija za svaku njegovu stanicu. Iako stanice korijena imaju energetski kod različit od stanica debla i stanica krošnje, sve zajedno uspješno funkcioniraju organizirane po zakonu privlačnosti i nadopunjavanja.
Rast je rezultat usklađena timskog rada mnogih stanica, a RAST U DUBINU PREDUVJET JE ZA RAST U VISINU. To je UNIVERZALNI ZAKON koji ne poznaje iznimke.
– Kako je to kod ljudi?
– Zašto misliš da bi ljudi bili iznimke? Svaki mineral, svaka biljka i svaka životinja podliježe tom zakonu. Ljudi su građeni na identičan način kao što sam građen ja, trava ili riba. Kao društvena bića, mogu opstati samo ako svaka jedinka ispunjava zadaću koja joj je zadana u sjemenoj stanici.
– Imaju li sve sjemene stanice jednak potencijal razvoja?
– Stanica koja ne nosi poruku, ili nosi neispravnu poruku, neće se razviti jer se ne može energetski ustabiliti i povezivati. U svemiru je sve svrhovito. Nema slučajnosti u svijetu kojem pripadamo.

SANJAM

Usredotočen sam na vježbe dubokog disanja. Svaki dah me uvlači u moj unutarnji svijet i ponekad više ne znam sanjam li budan ili sam, duboko dišući, zaspao.

Nalazim se ispred masivnih vrata. S desne strane prepoznajem kotao i čarobnicu prirodu koja čara nad kotlom transformacije materijalnog svijeta.
Stojeći pred njom, molim molitvu koju smišljam na licu mjesta. Na kraju molitve kleknem i duboko se naklonim dodirujući čelom zemlju.

Ustanem i krenem prema vratima koja se nečujno otvore. Nalazim se u unutrašnjosti hrama neizmjerne ljepote. Zidovi su oslikani tirkiznoplavim i crno-bijelim crtežima – koji su, zapravo, formule kojima ne znam značenje.
Usred hrama je velika kupola od kristalnog stakla. Kupola, premrežena meridijanima i paralelama, zrači životnom energijom. Legnem na kamene ploče pod kupolom i zaspim dubokim snom. Sanjam. Sanjam kako funkcionira život na svim razinama.

U središtu zbivanja je kreativna ideja kroz koju inteligencija priprema stanište za život u trećoj dimenziji – naš planet.
Planet na kojem živimo obavijen je optimalno raspoređenom mrežom vitalne energije koja omogućuje ugodan i bezbrižan život.
Kad ljudi postanu gramzivi, kad profit postane pokretač svega, kad izgube osjećaj za mjeru i čitav niz drugih osjećaja – započinje proces raspada. U ljudska srca useljava se strah, sila koja razara temeljnu životnu frekvenciju.
Budući da je sve JEDNO, univerzum, zabrinut za opstanak ovoga divnog planeta, šalje u Sunčev sustav galaktički val koji snagom kataklizmičkih razmjera mijenja elektromagnetske polove planeta. Izumiru vrste.

Prene me tiho dozivanje. Kupola je u sumraku kroz koji blistaju zvijezde, a mjesec visi nisko na obzoru. Podignem se hitro i, ni sam ne znam kako, nađem se pred hramom – još uvijek u dubokom naklonu nakon molitve.

Podignem se iz naklona i – evo me opet u mome radnom stolcu, gdje je sve i počelo.

LISTOPAD

Ove noći nisam čuo fijuk vjetra – sve je radio u tišini, nekako podmuklo. Udario bi šutke slijeva, pa nakratko ništa, pa onda zdesna svom snagom.

U rano jutro otvorim vrata zasuta žutim lišćem koje šušti pod mojim koracima. Napola gole grane ukočeno strše u vis. Podignem pogled prema brijegu – promijenio je boju. Žuti su tonovi prošarani crvenkastosmeđim nijansama. Nebo je posve čisto, svjetloplavo, bez ijednog oblačka.
Spuštam polako glavu, a pogled mi se okači o žuti list koji još uvijek nepokolebljivo visi na rodnoj grani. Vjetar kao da ga vreba, pritajio se iza ugla i čini se kao da je tu još samo radi njega.
Započinje neravnopravna borba. List se ne da, propinje se pod udarcima na sve strane. Vjetar ne posustaje. U jednom trenutku stvara vrtlog koji peteljku odvoji od grane. List pojuri prema nebu, kao da je samo čekao priliku.

Hladno je. Osjeća se promjena u zraku.

ZONA OBNOVE

Kad nas napadaju, nagonski ciljaju u samo središte, u ZONU OBNOVE. Ozljede koje nam nanose udaraju u korijen opstanka, a to je samopoštovanje.

Zašto je ČISTOĆA tako neodoljiva prljavima?

Naša je čistoća naša poveznica sa Stvoriteljem. Da bismo ju očuvali, u nama mora postojati mjesto obnove, mjesto velike moći u vrlo malome prostoru. Slutnja mi govori da pozornost usmjerim na mjesto gdje izviru misli.
Obnova je proces koji počiva na čaroliji pomno odabranih misli. Nadzor nad mislima nadzor je nad samim sobom.
U stvarnosti se ne događa ništa što se nije dogodilo u zoni izvora misli. To je sveto mjesto koje ima čarobnu moć i od najveće je važnosti sačuvati ga, biti čist kada mu se pristupa i ne dopustiti pristup svakome.

Ako me ikada pozoveš u svoju zonu obnove, dostojno ću se pripremiti te doći čist u duhu i tijelu. Odabrana će me misao odvesti na mjesto gdje me čeka pustolovina koju ne možemo predvidjeti.
Ako te pozovem u uzvratni posjet, obred je isti.
Snaga promjene, odnosno iscjeljenja, ovisi o ozbiljnosti i iskrenosti kojom se procesu pristupa. Ne želim reći da pamet pritom nije važna, no mnogo je manje važna nego što se obično smatra – ovo je polje intuicije. Ako ovdje varamo, varamo sami sebe.

Da probamo?
Pitanja i odgovori obitavaju u relativno malom prostoru, zato veliki problemi moraju biti rješavani dok su još mali, smješteni tamo gdje stanuju misli.

RONILAC

Usred sam emocionalne oluje koja, kad prođe, dopušta jasan uvid u do jučer posve nedostupna područja.
Mjesec, ono isto nebesko tijelo koje tebe, kako kažeš, blokira u izražavanju, mene čini podložnim plimnim valovima koji skidaju sloj po sloj misli nakupljenih, poput krasta, na mjestima energetskih prekida.

Odrastao sam brzo i neumorno – s jedne strane prema gore, a s druge prema dolje, kamo još uvijek rastem.
Moj površinski sloj dobro je dresirana zbilja u kojoj me drži čvrsta povezanost s mojim najbližima. Ispod površine bjesne oluje i plimni valovi u potrazi za nepovrjedivim i vječnim Ja.
Moji bi se najbliži jako iznenadili kad bi čuli za moj unutarnji život u kojem oni nemaju nikakvu ulogu. Nanio bih im uvrjedu, a sebe izložio sumnji u zdrav razum.

Ja sam RONILAC NA DUGI DAH, pa mi društvo mogu praviti samo oni koji rone isto tako. Stvarnost je ta koja odabire i ne griješi. Znanja koja su nam toliko na srcu ne mogu biti rezultat inteligentnog odabira tuđih ronilačkih iskustava. Osobno je iskustvo jedina preporuka za javno djelovanje.

Tvoj je UM za mene najerotičniji tvoj dio, i iskreno žalim što stvari nisu recipročne.
Oluja se stišava. Što donosi sutra – ne znam.

DRUGA STRANA OSOBNOSTI

Osobnost je sveukupnost svih naših osobina, navika i vještina. Po osobnosti smo prepoznatljivi i razlikujemo se od drugih.
Prema današnjim saznanjima, osobnost je dijelom određena genetskim naslijeđem, a dijelom se izgrađuje tijekom života, počevši već od najranijeg djetinjstva.

Određene crte osobnosti preduvjet su prihvaćanja u društvu, zbog čega pojedinac prilagođuje svoje ponašanje društvenim normama u mjeri u kojoj to mora ili u kojoj to njemu odgovara. Osobnost je moćno sredstvo obrane, sposobno očuvati nas od zala kojima smo okruženi. No, osobnost može biti i snažno napadačko oružje, zbog čega je vrlo važno razvijati moć njegove kontrole.

Uz “javnu” osobnost, svatko od nas ima i crte osobnosti koje ne pokazuje u javnosti. Neke od njih skrivene su duboko u nama, u domeni nesvjesnoga.
Upravo te skrivene ili, kako ih često zovu, “mračne” strane osobnosti predmet su moga zanimanja.
Rado bih svoju skrivenu osobnost izvukao na svjetlo dana, pa da vidim što je ona zapravo.
S tim sam ciljem, na vidljivoj razini, poduzeo opsežne i dobro prostudirane radnje. Krećem se od vidljivog prema nevidljivom – ali, pravi rezultat izostaje. Ništa se bitnoga ne događa. Zašto?
Vjerojatno zato jer bi spoznavanje istine moglo biti šokantno.

Obično se za javno vidljivu stranu naše osobnosti misli da je bolji dio nas.
Skrivenu, “mračnu” stranu doživljava se kao nešto tajnovito i, u načelu, opasno.
A što ako je obrnuto? Što ako spoznam da je “mračna” strana moje osobnosti moj bolji dio?
Poznavajući sebe, bio bi to prizor za urnebesan smijeh.

Zanimljivo, zar ne? Biti tolike godine u zabludi! Toliko nepotrebne nesreće, moje i tuđe, zbog “lažnog predstavljanja”.

Život zaista može biti zavrzlama – sa sretnim završetkom ako si strpljiv sam sa sobom. Obožavam ga!

CLEMENTINE

Rođen sam 1560. u Španjolskoj, kao četvrti sin u mnogočlanoj obitelji koja se bavila cvjećarstvom.
Bio sam naočit mlad čovjek, prepun strasti za životom i znanjem. Želio sam se baviti umjetnošću, ali me otac nakanio za svećenika. Očevoj želji nije se smjelo suprotstavljati.

Školovan sam na visokom učilištu isusovačkog reda u Barceloni.
Moj je red od mene mnogo očekivao. Inkvizicija je uzimala maha, a za to su bili potrebni posebno nadareni pojedinci. Bio sam jedan od njih.
Kao mlad svećenik pun entuzijazma, gorljivo spreman raditi za Kristov nauk i svetu majku Crkvu, dane sam provodio u lovu na posrnule, a noću molio za oprost grijeha koje ću tek počiniti.

Tajnim sam životom počeo živjeti u svojoj tridesetoj godini.
Okupio sam petnaest djevojčica i mladih djevojaka, u dobi od dvanaest do šesnaest godina, i osnovao zbor u crkvi u kojoj sam služio. Anđeoski ugođaj koji su stvarali njihovi glasovi privlačio je pastvu, ali ne onako i onoliko koliko sam želio – sve do dana kad se zboru priključila Clementine. Šesnaestogodišnjakinja prelijepe fizionomije nadvisivala je stasom ostale djevojčice, ali ono najvažnije krilo se u pokretačkoj snazi njezina glasa. Zbor je odjednom oživio. Za koncerte zbora pročulo se i izvan Španjolske, te su ih često posjećivali crkveni velikodostojanstvenici i vlastela iz svih krajeva tadašnjega kršćanskog svijeta.
Moglo bi se reći da sam tih dana bio slavan.

Clementine je bila nesumnjiv dobitak za zbor. Za mene, bio je to početak pada na svim frontovima. Seksualna je energija kod muškarca snažna sila koja zamagljuje zdravorazumsko rasuđivanje i, prije ili kasnije, prevlada nad svime što joj se nađe na putu. Tako je bilo i sa mnom. Tonući sve dublje i sve strasnije u grijeh, nakon dvije godine skrivanja i tajnih sastanaka, želja je zanemarila oprez i tajna je otkrivena.
Pozvan sam na razgovor poglavaru reda. Ponuđene su mi dvije mogućnosti. Prva, da istupim iz reda i nastavim živjeti s djevojkom koju sam, kako mi je rečeno, “obeščastio”. Druga, da uz iskreno pokajanje zamolim oprost grijeha.

Kukavički sam izdao njezinu ljubav i zatražio oprost grijeha.
Da izbjegnu skandal, premjestili su me u Cordobu, gdje sam, u potpunoj izolaciji, pune tri godine radio na prijevodima koji su i danas jedni od najboljih prijevoda s arapskog na španjolski jezik.

Po povratku u Barcelonu potražio sam ju u Mjesečevoj ulici. Rekli su mi da tamo stanuje sa suprugom i sinom rođenim prije braka, šest mjeseci nakon mog odlaska. Poklonio sam im veću svotu novaca kako bi otvorili malu radionicu u centru grada. Bio je to naš zadnji susret i moj bijedan pokušaj da se barem dijelom iskupim za nepravdu koju sam joj nanio.

U godinama koje su slijedile, njezino je ime bilo svakodnevna molitva na mojim usnama. S njenim likom pred očima, jedne sam zimske noći okončao svoj prvi zemaljski život.

Moju sudbinu nije odredila moja ljubav – nego izdaja. Tamna se sjena vuče za mnom i ne dopušta mi da se smirim.
Molim za oprost svim srcem.
Bože, čovjek samo iz tame može iskoračiti na svjetlo – molim Te: dopusti da ju opet nađem i ispravim svoj grijeh.

LJUBAV

LJUBAV!
Bože, kako velika tema – o kojoj tako malo znam!

Opet ljubim neizlječivo. Gdje god mi pogled zapne, osjećam pulsiranje. Život samo što nije izvirio na svjetlo dana. Sve malo tako je dirljivo i moćno. Sve veliko tako je nedokučivo i puno obećanja.
Više se i ne pitam tko sam ja. Ja sam onaj koji jesam, sličan svemu oko sebe.

Od nedavno gledam na svijet oko sebe, i u sebi, s velikom dozom suosjećanja. Vidim: što je veći razmak između dvaju poljubaca, praznina se ispunjava neurotičnim ispadima prepunim straha. Svijet je gladan ljubavi.

Nekad sam se bojao smrti. Sad me više plaši spoznaja o besmrtnosti. Doista trebamo odmor, dulji ili kraći, od svega što nam se događa bez ljubavi.

Ovaj ljekoviti traktat šaljem ti za ozdravljenje. Lijepo je znati da smo na pravom putu – što ti, zasigurno, jesi!

Do ozdravljenja.

MIROVNA MISIJA

Promatrao sam i prije, ali unatrag dvadesetak godina promatram pozorno.

U ime pravodobnog informiranja, udobno zavaljeni ispred ekrana, hladnokrvno gledamo uništavanje vlastitog naroda – komadanje Domovine, ozakonjenu pljačku radničkih i zemljoradničkih obitelji.
Imam zastrašujuću viziju tijela na umoru koje čerupaju LEŠINARI.
Mi smo ti koji su osudili sami sebe.

Opće stanje stvari nije ništa bolje. Mučno mi je u ovako ustrojenom svijetu.

Daj mi ruku, pođimo duboko dolje u vučji brlog da u miru razgovaramo o MIROVNOJ MISIJI. Hoću MIR!

Ako zločini stanuju u glavi, tada i MIROVNA MISIJA, isto tako, stanuje u glavi.
Za stvaran mir i mirotvorstvo nisu potrebni uredi, pohlepna administracija i volonteri bez vizije. Najveći korak u modernoj povijesti bit će “klik” u glavi, promjena kojom će se uspostaviti nova svijest, u kojoj će ljudi, poštujući svoje podrijetlo, vratiti smisao svom postojanju.

U mome svijetu, svijetu gdje vlada jednostavan prirodni zakon “što siješ, to ćeš i žeti”, lako se snalazim i radim. Za sada mi je važno održati ravnotežu između virtualnog i stvarnog svijeta – s tim da virtualni svijet, DUH BEZ TIJELA, ima prednost pred stvarnošću koja je sve više TIJELO BEZ DUHA.

Nalaktila si se na vučjem ležaju i smješkaš se. Ne razumiješ što govorim.
Vidim da ti to nije ni važno – polako me uvlačiš u svoju igru.
Lijepo je biti s tobom.

OKLOPNICI

Veliku životnu energiju usmjeravamo na podizanje neprobojnih oklopa oko sebe.
Neki se oklopi grade od djetinjstva, neki od mladenačke dobi, a neki od nedavno.
Moj je oklop krio opasno oružje – lasersku MISAO koja pogađa slabu točku.
Tvoj je oklop razoružavajuće oružje – KRISTOV NAUK.
Izgleda da oklopi padaju sami od sebe kada za to dođe vrijeme.

Mjesto u duhu koje smo nazvali ZONA, bilo je neutralan teren gdje smo si dopustili slobodu međusobnog dodira bez oklopa.
Često se nije znalo “tko je gore, a tko dolje”, no bila si dostojna sv. Marije Magdalene i, da nisam imao tako tvrd orah pred sobom, ne bih se toliko trudio.

Svoj sam oklop izgubio, a to je, čini se, jedino i bilo važno. Tvoj će se oklop istopiti sam od sebe, ja to znam.

Moli za mene – obećala si.
Eto, prvi put sam obziran i ne koristim svoju misao kako ne bih doveo u pitanje snagu tvoje vjere.
Osjećam se uskrslim zahvaljujući tebi. Ne znam što bih dao da ti to isto možeš reći meni.

HVALA TI

Bio sam izgubljen, nedovršen i necjelovit – duša koja luta bez blagoslova i bez ljubavi.
Umro bih da sam mogao.
A onda si došla TI.
Izvukla si moju dušu iz ništavila i pretvorila me u savršeno dovršenog i cjelovitog.

Sve kroz što sam prolazio, čini mi se kao kružni tok potrage za ljubavlju. Potraga nije bila uzaludna.
Stvarnost mi je uskratila ljubavnicu, ali ne i ljubav.

Hvala TI što si za mene učinila ono što je najbolje.

NA KRAJU PUTA

Na kraju sam puta.
Krećem se polako, bez žurbe, u susret onom djetetu koje sam, ne tako davno, ostavio na pragu da me čeka dok odrastem.

Nevjerojatno!
Sjedim na pragu – blistav, sav ozaren, smijući se od uha do uha. Potrčim si u susret i zagrlim svoj umoran, ranjen EGO koji posljednjim snagama prolazi kroz cilj.

Umoran sam, ali ne i razočaran. Kreativna me misao ne napušta. BOLJE SE UZALUD BORITI, NEGO UZALUD ŽIVJETI!

Gledam kako u sfernoj prirodi stvarnosti budućnost dolazi sleđa!
Znam da ću opet doći – kao sunce u dane kad se tmurni oblaci valjaju nebom.

Čudima nikad kraja!