Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2018.
PRIČA ISPRIČANA STIHOVIMA
U četvrtoj zbirci “Dodir” pjesnik Cvjetko Lež pretače nasušnu potrebu svakog čovjeka da ispriča priču, da zaokruži cjelinu, da zatvori krug. Njegov lirski subjekt progovara o ljubavi – temi nad svim temama, najuzvišenijem i najkompleksnijem osjećaju i pojmu koji postoji u Svemiru. Uspostavlja intimni dijalog sa sobom i svojim motivima. Dijalog koji se propinje i raste u tendenciji da postane priča – univerzalni osjećaj. S pjesnikom i njegovim lirskim subjektom upuštamo se u putovanje kroz život gdje je jednako važna svaka pojedina etapa, kao i cilj kojim se zatvara ciklus, da bi u svojoj dovršenosti težio ponovnom početku. Pjesnik teče na rubu paradoksalne, gotovo oksimoronske potrage težeći da pjesma bude priča, ali i da ostane stih – jednostavan, koncizan, čak jednokratan, dok se priča u gradaciji pojmovnoga pretače u doživljaje, “uvlači” čitatelja i u njemu ostavlja sliku. Priča kao slika gotovo da postaje opipljivim predmetom i u iskustvu lirskog subjekta, a i čitatelja, tada biva neizbrisiva jer u svojoj plastičnosti, i usprkos dovršenosti, dopušta proces nadgradnje novog poetskog mozaika.
Stihovno putovanje počinje umiranjem jedne ljubavi i težnjom da se ostavi trag u duši i na papiru:pokušavali smo
jedno u drugom ostaviti
neizbrisive tragove
za vječnost
(Volio sam jednom)Bol zbog različitosti svjetova postaje opipljiva, kraljuje tuga i zelenilo neba, bolećiva se čežnja pretvara u praznu tišinu. Lirski subjekt na kraju prve cjeline pronalazi snagu i motivaciju za pokretom i promjenom pa makar u san…
kreni
pokušat ćemo skupa
s rukom u ruci
krenuti u susret
probuđenom snu
(Kreni)I kao što to uvijek biva, u snu dolaze kolopleti najčudnijih, najinspirativnijih, a opet logičnih motiva koji se poput finog tkanja isprepleću u koprenu mnogoznačnosti pojma – ljubav. O ljubavi progovara pjesnik koji ne skriva svoj motiv ni poslanje:
možda jednom pjesmom
uspijem ti reći
da trag si na putu
kojim odavno nisam pošao
(Možda jednom pjesmom)Poetika stvaranja gnomično je izrečena u kratkoj pjesmi Kosa – koja u svojoj minijaturnosti ima nevjerojatnu ekspresivnu širinu: i stih i priču; i ženu i stvaranje; i prošlost i sadašnjost; i doslovnost i metaforu; i pjesnika i čitatelja.
u šumi tvoje guste kose
zapleću se vjekovi
priče iz davnina nose
jesenji mirisi
(Kosa)Motiv pisanja, gotovo nagon za oblikovanjem pjesme kao izražajne forme života, izrazito se očituje u stihovima pjesama završne cjeline “Zauvijek mi”.
Nemoj me zaboraviti.
I kad jednom odem,
bit ću s tobom kroz svoje pjesme.
U njima ćeš naći odgovore
na sva pitanja.
(Nemoj zaboraviti)Poziv je to i čitatelju da se uživljava i propituje, da se sa zbirkom “Dodir” otisne na putovanje i nalazi nove kontekste nadahnutim ljubavnim stihovima ispričane priče.
Branka Vrbanec, prof.
Moto
“Žene su početak. Praiskonski trenutak koji donosi svjetlost iz prividnog ništavila vječnosti. Iz sebe rađaju život, iz srca poklanjaju ljubav, iz uma pružaju mudrost. Njihove ruke koje vječito i uporno ostaju ispružene, životni su oslonac na trnovitoj stazi života. Njihova neukaljana ljepota uzrok je sklada i uzvišenosti kojima težimo. Nije li umjetnost nastala upravo iz nje – žene? Opjevana stihom, dočarana kistom, isklesana dlijetom, zaogrnula se vječnošću. Stvorena da u nama budi žudnju za lijepim i plemenitim, od osvita čovječanstva gura nas u krajolik mašte i ljepote. Umjetnost je njezin sluga, i zato slavim ženu – suprugu, sestru, majku, prijateljicu, ljubavnicu… Onu zbog koje postoji umjetnost.”
Sadržaj
