Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2004.
POTVRĐENA I OBOGAĆENA SAMOSVOJNOST PJESNIČKOG GOVORA
Pjesničkom zbirkom Bijela ptica (1997.) Cvjetko Lež najavio je svoj pjesnički svijet. Zbirkom Kreni prema meni proširuje i obogaćuje prostore toga pjesničkoga svijeta novim motivima, raspoloženjima, idejnim porukama te prepoznatljivim, samosvojnim lirskim govorom. Naslovna sintagma Kreni prema meni sugerira kretanje prema lirskome subjektu, a lirski subjekt kreće u pohode novim svjetovima.
Kreće u prostore vlastite intime. Intima je u središtu pjesničkoga svijeta. Pjesnik ne izlazi iz sebe, svoje duhovnosti. Duhovno je potisnulo ćutilno (osjetilno) koje je u Bijeloj ptici bilo nadmoćnije. Pjesmom ”dodiruje dušu”, propituje vlastitu osobnost, vlastitu opstojnost u kontekstu suvremene životne zbilje, nijansirajući doživljaj prolaznosti, tjeskobe i nespokojstva pred pojavnim oblicima suvremene tehničke civilizacije, otuđenosti i raščovječnosti (dehumaniziranosti). Propitujući vlastitu opstojnost u kontekstu dehumaniziranoga svijeta, svijeta otuđenosti, uporište pronalazi u poeziji. S poezijom uspostavlja najintimniji dijalog: imam samo tebe.
Iz otuđenoga svijeta, svijeta lažnih emocija i priznanja, kreće u potragu za daljinama, svemirskim, astralnim prostorima. Pjesnik tjeskobe pretvara se u kozmičkoga sanjara i pjesnika lunarnih uzleta. Istodobno, taj kozmički sanjar spušta se u tišinu samoće. U tišini samoće prepoznaje dubine vlastite unutrašnjosti, obasjanja vlastite duše. Pjesma postaje svetkovinom samoće i tišine. Lirska kontemplacija, međutim, ne dokida kontakt s neposrednom zbiljom u kojoj postoje prosjaci, stanodobitnici prepušteni sebi, smrt najdražih.
Zbirka Kreni prema meni obznanila je uzroke socijalne, ironijsko-satirične, elegične i baladične pjesme. To su nova očitovanja pjesničkoga govora u Leževu pjesničkome svijetu.
Bez obzira na različitost motiva, raspoloženja, ideja, pjesničkih oblika (od minijature do duže lirske forme), pjesnička zbirka, iz pjesme u pjesmu, potvrđuje samosvojna liričara misaone usmjerenosti. Emocionalna stanja pjesnik zaodijeva u misaono ruho, jezgrovit pjesnički izričaj.
Nije riječ o poeziji bujnoga, raskošnoga, razmetljiva jezičnoga izričaja (kajkavskoga i štokavskoga), o nategnutim metaforičnim tvorbama i pjesničkim slikama. Pjesnik je svjestan značenja riječi, njezine izražajnosti. Riječ osamostaljuje kao jedinicu pjesničkoga izričaja (riječ – stih).
Stihove sintaktički raščlanjuje u gipke strukture i zvukovno (onomatopejski) intonirane izričaje.
U jezik prenosi dubine vlastite duše, daruje ih pjesmi i onima koji će s pjesmom komunicirati.
Pjesme će postati sugovornice!
prof. dr. sc. Dragutin Rosandić
Moto
U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
Evanđelje po Ivanu, Proslov
Sadržaj
